Book of Common Prayer
Tužaljka prognanih Izraelaca
1 Kraj babilonskih rijeka smo sjedili
i plakali dok smo se Siona sjećali.
2 Odložili smo svoje harfe,
objesili ih na vrbe.[a]
3 Naši tamničari rekli su nam da pjevamo,
mučili su nas, tražili da ih zabavljamo:
»Pjevajte neku od sionskih pjesama!«
4 Ali, kako da pjevamo BOGU,
prognani u stranoj zemlji?
5 Ako te zaboravim, Jeruzaleme,
neka mi ruka više ne zasvira.
6 Neka mi se jezik za nepce zalijepi
ako se tebe ne budem sjećao
i tebi se iznad svega radovao.
7 Sjeti se, BOŽE, kad je pao Jeruzalem.
Edomci su vikali: »Rušite sve!
Rušite sve do temelja!«
8 Grade Babilon, bit ćeš razoren!
Blago onom tko ti vrati što si nam učinio.
9 Blago onom tko ti zgrabi dojenčad
i smrska ih o stijenu.
Kralj zahvaljuje Bogu na pobjedi
Davidova pjesma.
1 Slava BOGU, mojoj stijeni,
vježba me za borbu, sprema za rat.
2 On je moja ljubav, moja tvrđava,
moja utvrda, moj izbavitelj.
On je moj oklop i sklonište,
narode mi dovodi pod vlast.
3 BOŽE, što su ljudi da o njima brineš,
što je čovjek da misliš na njega?
4 Ta čovjek je kao dašak,
prolazan kao sjena.
5 BOŽE, razgrni nebesa i siđi,
planine dodirni da se zadime.
6 Sijevni munjom, rasprši neprijatelje,
neka pred tvojim strijelama bježe.
7 Posegni rukom s visine i spasi me!
Ne daj da nestanem u dubinama,
oslobodi me iz ruku stranaca!
8 Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
9 Bože, pjevat ću ti novu pjesmu,[a]
slaviti i svirati na žicama harfe.
10 Ti odlučuješ koji će kralj odnijeti pobjedu,
od oštrog mača spasio si svog slugu Davida.
11 Izbavi me iz ruku stranaca!
Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
12 Daj da nam sinovi rastu jaki kao hrastovi,[b]
a naše kćeri lijepe kao klesani stupovi.
13 Neka su nam žitnice pune svega,
a livade ovcama i tisućama janjaca.
14 Daj da su naša goveda krupna i plodna,
neprijatelj da nam ne ulazi u grad
i zarobljenike ne odvodi,
da se na ulicama ne čuje plač.
15 Blago narodu s takvim blagoslovom,
sretan je narod nad kojim je BOG.
Zahvala Bogu, stvoritelju i skrbniku
1 Slavi BOGA, dušo moja!
Kako si velik, o BOŽE moj!
Odjenuo si slavu i veličanstvo.
2 Svjetlost si kao ogrtač ogrnuo.
Nebesa razastireš kao šator.
3 Na nebeskim vodama postavljaš svoje odaje.
Od oblaka praviš svoja kola.
Putuješ na krilima vjetra.
4 Vjetrove koristiš kao glasnike
i vatrene munje kao sluge.
5 Zemlju si na temelje postavio
i nikada se neće poljuljati.
6 Pokrio si je dubokim morima,
vode su se podigle iznad planina.
7 Zaprijetio si vodama i one su pobjegle,
kad si zagrmio, brzo su se povukle.
8 S planina su u doline otekle,
do mjesta koje si im odredio.
9 Postavio si im granicu koju prijeći ne smiju,
da ponovo zemlju ne prekriju.
10 Ti vode iz izvora izlijevaš u klance
pa između planina teku,
11 napajaju svaku divlju životinju.
Divlji magarci gase žeđ,
12 a ptice se pokraj gnijezde,
pjevaju među granama.
13 Iz svojih nebeskih odaja planine natapaš,
zemlja je puna plodova tvoga rada.
14 Ti daješ travu za stoku,
i biljke na korist ljudima,
da stvaraju hranu iz zemlje:
15 vino, koje razveseljuje srce,
ulje, od kojeg se sjaji lice,
i kruh, koji osnažuje tijelo[a].
16 Vodom se natapaju BOŽJA stabla,
libanonski cedrovi koje on posadi.
17 Na njima vrapci grade gnijezda,
a rode svoj dom na jelama.
18 Visoke planine utočište su divokozama,
a stijene planinskim zečevima.
19 Stvorio si mjesec da određuje razdoblja,
sunce zna kada je vrijeme zalaska.
20 Ti spuštaš tamu i pada noć
kad izlaze sve šumske životinje.
21 Lavovi riču za plijenom,
kao da hranu od Boga traže.
22 Kad sunce izađe, oni se povlače
i liježu u svoje jazbine.
23 Tada čovjek ide na posao
i radi do večeri.
24 BOŽE, toliko toga si stvorio!
Sve si mudro učinio.
Puna je zemlja tvojih stvorenja.
25 Gle more, tako je veliko i široko,
vrvi od stvorenja bezbrojnih,
bića malih i velikih.
26 Po njemu plove lađe,
u njemu se igra Levijatan[b],
morska neman koju si stvorio.
27 Svi oni čekaju na tebe,
da im daš hranu u pravo vrijeme.
28 Kad im daješ, oni sabiru,
kad otvoriš ruku, site se dobrima.
29 Kad se od njih okreneš,
oni se uplaše.
Kad im oduzmeš dah[c], oni ugibaju
i u prah se vraćaju.
30 A kad pošalješ svoj dah[d], oni nastaju,
i tako obnavljaš zemlju.
31 Neka BOŽJA slava zauvijek traje!
Neka se BOG u svojim djelima raduje!
32 Kad on zemlju pogleda, ona zadrhti,
kad planine dotakne, one se zadime.
33 Dok sam živ, BOGU ću pjevati,
dok me bude, BOGA ću slaviti.
34 Neka mu se svide moje misli
jer zbog BOGA sam radostan.
35 Neka grešnici nestanu sa zemlje
i neka više ne bude zlih ljudi.
Slavi BOGA, dušo moja!
Slavi BOGA!
Davidove posljednje riječi
23 Ovo su posljednje Davidove riječi:
Poruka Davida, Jišajevog sina,
poruka čovjeka kojeg je uzvisio Bog.
On je izabranik Boga Jakovljevog[a],
nadareni pjesnik izraelskih pjesama:
2 »Duh Božji kroz mene govori,
riječ njegova na jeziku je mome.
3 Bog je Izraelov progovorio,
stijena je Izraelova rekla:
‘Tko ljudima upravlja pravedno,
i tko je Bogu poslušan,
4 taj je kao jutarnje svjetlo,
kao izlazak sunca bez oblaka,
kao svjetlost nakon kiše
koja travu mami iz zemlje.’
5 Takva je moja obitelj pred Bogom,
jer vječni je savez sa mnom sklopio,
u svemu dobro uređen i utvrđen.
Sigurno će mi pomagati
i svakoj mi želji udovoljiti.
6 Bezvrijedni zlikovci su poput trnja
koje bode ako ga rukama dotičeš.
7 Ako ga tko dira, ubode se,
kao željeznom špicom ili vrhom koplja.
Oni će biti bačeni u vatru,
u potpunosti spaljeni.«
13 Jednom, pred samu žetvu, dok je David boravio u pećini blizu Adulama, Trojica od Tridesetorice junaka[a] došla su k njemu. U isto vrijeme vojska Filistejaca utaborila se u Dolini divova. 14 David je boravio u skrovištu, a filistejska je postrojba ušla u Betlehem.
15 David je rekao s čežnjom: »Kad bi mi barem netko donio vode iz bunara kod betlehemskih vrata.«
16 Trojica junaka probila su se kroz filistejske redove, uzela vodu iz bunara kod betlehemskih vrata i donijela je Davidu. No David nije htio piti, nego je izlio vodu na tlo kao prinos BOGU.
17 Rekao je: »Ne dao BOG da pijem tu vodu. Bilo bi to kao da pijem krv ljudi koji su riskirali svoje živote.« I zato nije htio piti.
Takve su stvari činila Trojica junaka.
Pavao pred Herodom Agripom
13 A kako su ondje ostali nekoliko dana, kralj Agripa i Berenika stigli su u Cezareju da posjete Festa. 14 Nakon nekoliko dana provedenih ondje, Fest je iznio kralju Pavlov slučaj: »Ima ovdje jedan zatvorenik kojeg je Feliks ostavio u zatvoru. 15 Kad sam bio u Jeruzalemu, vodeći su mi svećenici i židovski starješine iznijeli optužbe protiv njega i tražili da ga osudim. 16 Odgovorio sam im da nije običaj da Rimljani izručuju bilo koga bez valjanog razloga. Optuženi se prvo treba suočiti sa svojim tužiteljima i dobiti priliku da se brani od optužbe. 17 Stoga, kad su oni došli ovamo sa mnom, nisam odugovlačio. Već sljedećeg sam dana sjeo na svoje sudačko mjesto i naredio da uvedu toga čovjeka. 18 Kad su njegovi tužitelji ustali da govore protiv njega, nisu ga optužili ni za kakav zločin koji sam očekivao. 19 Umjesto toga, iznijeli su neke točke u kojima se nisu slagali s njim oko njihove vlastite religije. Govorili su i o nekom čovjeku po imenu Isus, koji je umro, a za kojeg je Pavao tvrdio da je živ. 20 Ja se nisam snašao u toj vrsti rasprave pa sam čovjeka upitao bi li htio ići u Jeruzalem da mu se ondje sudi. 21 Budući da je Pavao zatražio da ostane u Cezareji do careve presude, naredio sam da ga drže u pritvoru dok ga ne budem mogao poslati caru.«
22 Na to je Agripa rekao Festu: »I ja bih htio čuti toga čovjeka.« »Sutra ćeš ga čuti«, odgovorio mu je Fest.
23 Tako su sutradan Agripa i Berenika došli u velikoj raskoši. Ušli su u dvoranu sudnice u pratnji zapovjednika i vodećih ljudi grada. Fest je zapovjedio da uvedu Pavla 24 i rekao: »Kralju Agripa i svi vi ovdje prisutni, pogledajte ovoga čovjeka! Na njega mi se potužila cijela židovska zajednica—i u Jeruzalemu i ovdje. Vikali su da ga treba smaknuti, 25 ali bilo mi je jasno da nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt. No, budući da je sâm zatražio da mu se sudi pred carem, odlučio sam ga k njemu i poslati. 26 No nemam nikakvu optužbu koju bih protiv njega mogao iznijeti caru. Zato sam ga doveo pred vas, posebno pred tebe, kralju Agripa, da ga ispitate. Tako ću moći caru nešto napisati. 27 Na kraju krajeva, čini mi se da nema smisla poslati mu zatvorenika, a ne navesti za što ga se optužuje.«
Uništenje Hrama
(Mt 24,1-25; Lk 21,5-24)
13 Dok je Isus izlazio iz Hrama, jedan mu je od njegovih učenika rekao: »Učitelju, pogledaj ovo golemo kamenje i ove prekrasne građevine!«
2 Isus mu je na to odgovorio: »Vidiš li te prekrasne građevine? Od njih neće ostati ni kamen na kamenu; sve će biti uništeno.«
3 Dok je Isus sjedio na Maslinskoj gori, nasuprot Hramu, upitaju ga nasamo Petar, Jakov, Ivan i Andrija: 4 »Reci nam kad će se to dogoditi? Koji će biti znak da je došlo vrijeme da se to ispuni?«
5 Tada im je Isus počeo govoriti: »Pazite da vas netko ne zavede. 6 Mnogi će doći u moje ime i reći: ‘Ja sam taj.’ Mnoge će ljude zavesti. 7 Kad čujete priče i glasine o ratovima, ne uznemirujte se! To se mora dogoditi, ali još nije kraj. 8 Jer, jedan će se narod dići protiv drugoga i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će potresa i oskudice na raznim mjestima. Sve je to tek početak porođajnih muka.
9 Što se vas tiče, pazite na sebe! Predavat će vas sudovima, tući u sinagogama. Zbog mene će vas izvoditi pred vladare i kraljeve, njima za svjedočanstvo. 10 Prvo Radosna vijest mora biti objavljena svim narodima. 11 Kad god vas uhite i odvedu na suđenje, nemojte se unaprijed brinuti što ćete reći. U tom će vam trenutku doći prave riječi. To nećete vi govoriti, nego Sveti Duh.
12 Brat će izdati brata da bude ubijen, a otac svoje dijete. Djeca će ustati protiv svojih roditelja i predat će ih da budu ubijeni. 13 A vas će svi mrziti zbog mene. Svatko tko ustraje do kraja, bit će spašen.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International