Book of Common Prayer

Molitva za poniznost

Davidova pjesma pri usponu u Hram.

U slavu Hrama

Pjesma hodočasnika pri usponu u Hram.

Živjeti zajedno u miru

Davidova pjesma pri usponu u Hram.

Poziv na noćno slavljenje

Pjesma hodočasnika pri usponu u Hram.

Himna slavljenja

Joab prekorava Davida

19 Joabu su javili da kralj plače i tuguje za Abšalomom.

² Radost pobjede pretvorila se u žalost za sve. Svi su čuli da kralj tuguje za sinom. ³ Vojska se toga dana u tišini vratila u grad, kao što se vraćaju poraženi.

⁴ Kralj je pokrio lice i ridao iz svega glasa: »Sine moj, Abšalome! Abšalome, sine moj, sine moj!«

⁵ Joab je došao u kraljevu kuću i rekao mu: »Danas si ponizio sve svoje vojnike, a oni su spasili živote tebi i tvojoj djeci, tvojim ženama i ženama ropkinjama. ⁶ Izgleda kao da voliš one koji te mrze, a mrziš one koji te vole. Danas si jasno pokazao da ti ništa ne znače tvoji zapovjednici i vojnici. Izgleda kao da bi ti bilo draže da je Abšalom preživio, a da smo svi mi pobijeni. ⁷ Izađi sad pred svoje ljude i ohrabri ih! Jer, zaklinjem ti se BOGOM, ako to ne učiniš, svi će te ljudi napustiti prije nego što prođe noć. A to će biti gore od svih nevolja koje su te do sada snašle.«

⁸ Kralj je tada otišao na gradska vrata^[a]. Vijest o tome brzo se proširila pa su se ljudi okupili pred kraljem, osim onih Izraelaca koji su pobjegli svojim kućama.

David se vraća u Jeruzalem

⁹ Narod svih izraelskih plemena raspravljao je što dalje. Govorili su: »Kralj David spasio nas je od Filistejaca i svih drugih neprijatelja, a na kraju je morao pobjeći iz zemlje pred Abšalomom. ¹⁰ No Abšalom, kojeg smo postavili za novog kralja, poginuo je u borbi. Trebalo bi vratiti Davida za kralja.«

¹¹ Svi su Izraelci govorili o kraljevom povratku. David je poslao poruku svećenicima Sadoku i Abjataru. Rekao im je da pitaju starješine Jude: »Zašto ste vi posljednji koji biste doveli kralja Davida natrag? ¹² Vi ste moja braća, moj rod^[b], pa zašto ste onda posljednji koji žele moj povratak? ¹³ I recite Amasi: ‘Ti si moj rod. Neka me Bog kazni ako te ne postavim zapovjednikom svoje vojske umjesto Joaba.’«

¹⁴ David je pridobio srca Judejaca i oni su mu jednoglasno poručili: »Vrati se sa svim svojim ljudima.«

¹⁵ Kralj se vratio do rijeke Jordan, a cijeli ga je narod dočekao u Gilgalu i pratio dok je prelazio rijeku.

Šimej traži oprost

¹⁶ Ususret Davidu požurio je i Šimej, Gerin sin. On je bio iz Benjaminovog plemena, a živio je u Bahurimu. S njim su bili i drugi Judejci, ¹⁷ oko tisuću ljudi iz Benjaminovog plemena. Bio je tu i Siba, sa svojom petnaestoricom sinova i dvadesetoricom slugu. Siba je bio sluga u Šaulovoj kući. Pohitali su na rijeku Jordan ususret kralju. ¹⁸ Prešli su preko riječnoga gaza i pomagali kraljevim ukućanima pri prelasku. Radili su sve što je htio kralj.

Kad je kralj prešao Jordan, prišao mu je Šimej, Gerin sin, i poklonio mu se do zemlje. ¹⁹ Rekao je: »Ne smatraj me krivim, gospodaru. Zaboravi zlo koje sam učinio kad je moj gospodar i kralj napuštao Jeruzalem. Ne misli više na to. ²⁰ Znam da sam pogriješio. Zato sam danas prvi iz Josipovog plemena^[c] došao pred svoga gospodara i kralja.«

²¹ No Abišaj, Serujin sin, rekao je: »Šimeja treba pogubiti jer je proklinjao BOŽJEG odabranoga kralja^[d]!«

²² Nato David reče: »Što da radim s vama, Serujini sinovi? Jeste li za ili protiv mene? Nitko neće biti pogubljen jer sam od danas ponovo kralj cijeloga Izraela.«

²³ Zatim se zakune Šimeju: »Nećeš umrijeti.«^[e]

Židovi optužuju Pavla

24 Pet dana nakon toga, vrhovni svećenik Ananija uputio se u Cezareju s nekim starješinama i odvjetnikom koji se zvao Tertul. Oni su iznijeli upravitelju svoje optužbe protiv Pavla.

² Pavao je pozvan unutra, a Tertul je pred Feliksom počeo iznositi optužbe: »Preuzvišeni Felikse, zahvaljujući tebi, uživamo mir, a zahvaljujući tvojoj mudrosti, u našoj su zemlji provedene nužne promjene. ³ Uvijek i na svaki način mi to primamo s velikom zahvalnošću. ⁴ Ne želimo ti oduzimati vrijeme, ali bismo te zamolili da nas kratko saslušaš. ⁵ Ovaj nam čovjek stvara nevolje. Diže pobune među Židovima širom svijeta i vođa je nazarejske sljedbe. ⁶ Pokušao je oskvrnuti i naš Hram, ali smo ga u tome spriječili. ^{7 [a] 8} Ako ga ispitaš, i sam ćeš se uvjeriti što je istina u vezi s tim za što ga optužujemo.« ⁹ A ostali su se Židovi složili s njegovim riječima. Tvrdili su da je istina sve što je rekao Tertul.

¹⁰ Kad je upravitelj kretnjom dao znak Pavlu da može govoriti, Pavao je počeo: »Znam da si već mnogo godina sudac ovom narodu i zato mi je drago što se mogu braniti pred tobom. ¹¹ Kao što se možeš uvjeriti, nije prošlo više od dvanaest dana otkako sam krenuo u Jeruzalem pokloniti se Bogu. ¹² Ovi me ljudi nisu zatekli da se i sa kim prepirem u Hramu, da dižem ljude na pobunu, bilo u sinagogama ili igdje drugdje u gradu. ¹³ Oni ne mogu pred tobom dokazati ove optužbe protiv mene. ¹⁴ No priznat ću ti: ja štujem Boga naših predaka i slijedim Put, koji oni nazivaju sektom. Vjerujem u sve što piše u Zakonu i Prorocima. ¹⁵ Isto tako, s ovim ljudima dijelim istu nadu da će Bog podići iz mrtvih i pravedne i nepravedne. ¹⁶ Stoga, dajem sve od sebe da uvijek imam čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima.

¹⁷ Nisam već godinama bio u Jeruzalemu, a sad sam došao da svom narodu donesem darove za siromašne i da prinesem žrtve. ¹⁸ Upravo sam završio obred pranja u Hramu kad su me pronašli. Nije bilo nikakve gužve oko mene niti ikakvog nemira. ¹⁹ Neki su Židovi iz Azije bili tamo, pa bi i oni trebali doći ovdje da svjedoče pred tobom i optužuju me, ako imaju što protiv mene. ²⁰ Stao sam i pred Vijeće u Jeruzalemu. Neka ovi što su ovdje kažu je li mi ono dokazalo ikakvu krivnju. ²¹ Osim ako se ne radi o jednoj stvari koju sam viknuo dok sam stajao među njima: ‘Vi mi danas sudite zbog toga što vjerujem u uskrsnuće mrtvih!’«

²² Tada je Feliks, koji je bio dobro upoznat s Putom, prekinuo saslušanje i rekao: »Kada dođe zapovjednik Lizija, donijet ću odluku o vašem slučaju.« ²³ I naredio je časniku da Pavla stavi pod stražu, ali da uživa određene olakšice. Naredio mu je i da ne zabranjuje Pavlovim prijateljima da ga posjećuju i brinu se o njemu.

Najvažnija zapovijed

(Mt 22,34-40; Lk 10,25-28)

²⁸ Neki je učitelj Zakona došao i čuo njihovu raspravu. Kad je vidio kako im je Isus dobro odgovorio, upitao ga je: »Koja je zapovijed najvažnija?«

²⁹ Isus je odgovorio: »Najvažnija je ova: ‘Čuj, o Izraele, Gospodin, tvoj Bog, jedini je Bog. ³⁰ Voli svoga Gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom.’^{[a] 31} A druga je zapovijed: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga.’^[b] Nema većih zapovijedi od ovih.«

³² Učitelj Zakona mu je rekao: »Dobro si to rekao, učitelju. Imaš pravo kad kažeš da je samo jedan Bog i da nema drugoga osim njega. ³³ Voljeti njega svim srcem, svim razumom i svom snagom te voljeti bližnjega kao samoga sebe važnije je od svih davanja i žrtava.«

³⁴ Kad je Isus čuo kako je čovjek mudro odgovorio, rekao mu je: »Ti nisi daleko od Božjega kraljevstva.« Nakon toga, nitko ga se više nije usudio ništa pitati.