Old/New Testament
17 Duh mi je skršen, život mi se gasi,
groblje me čeka.
2 Podrugljivci me okružuju,
oči su mi umorne
dok ih gledam kako me ponižavaju.
3 Bože, prihvati moj život
kao jamčevinu moje nedužnosti.
Nitko drugi neće za mene jamčiti.
4 Ti si im zatvorio um, da ne razumiju,
ali tako nećeš primiti čast.
5 Oni su kao čovjek koji zove prijatelje na gozbu,
a vlastita djeca mu gladuju.
6 Bog je učinio da je moje ime psovka,
da mi svi pljuju u lice.
7 Oči su mi mutne od bola,
moje tijelo je poput sjene.
8 Pravedni se zbog toga zgražaju.
Nedužni ustaju protiv grešnika.
9 Pravedan se drži svojih putova,
i čovjek čistih ruku postaje jači.
10 Hajde svi, pokušajte ponovo
napasti me svojim optužbama.
Među vama neću naći mudroga.
11 Moji su dani prošli,
izjalovili se moji naumi
i želje moga srca.
12 Nadao sam se da će nakon noći doći dan,
da će svjetlost zasjati iz tmine.
13 Ako je Podzemlje[a] jedini dom kojem se mogu nadati,
ako svoj ležaj prostirem u tmini,
14 ako grobnoj jami govorim: ‘Ti si mi otac’,
i crvu: ‘Majko’ ili: ‘Sestro’,
15 gdje mi je onda nada?
Vidi li netko ikakvu nadu za mene?
16 Hoće li ona sa mnom sići do vrata Podzemlja?
Hoćemo li se zajedno spustiti u prah?«
Bildad
18 Tada je odgovorio Bildad iz Šuaha:
2 »Kada ćeš prestati tako govoriti?
Urazumi se, pa da razgovaramo.
3 Zašto nas smatraš stokom?
Zašto smo glupi u tvojim očima?
4 Ti, koji se razdireš od gnjeva,
zar hoćeš da zemlja opusti zbog tebe,
da se planina pomakne s mjesta?
5 Gasi se svjetlost zlog čovjeka,
ne svijetli više plamen njegove vatre.
6 Mrači se svjetlo u njegovom šatoru,
nad njim se gasi svjetiljka.
7 Nestaje žustrina njegovog koraka,
o vlastite se spletke spotiče.
8 Noge ga vode u mrežu,
upada u skrivenu jamu.
9 Zamka ga lovi za petu,
klopka ga čvrsto steže.
10 Vreba ga omča skrivena na zemlji,
zamka leži na njegovoj stazi.
11 Užas ga spopada sa svih strana
i u stopu ga prati.
12 Nedaća za njim gladuje,
nesreća samo čeka da posrne.
13 Zaraza mu izjeda kožu,
smrtna bolest proždire mu udove.
14 Izvlače ga iz njegovog šatora
i odvode pred kralja užasa.
15 U njegovom domu samo strava ostaje,
gorući sumpor pada mu po šatoru.
16 Dolje mu se suši korijenje,
a gore mu venu grane.
17 Spomen na njega nestaje sa zemlje,
ime mu se ne spominje na ulici.
18 Iz svjetlosti ga tjeraju u tamu
i izgone ga iz ovog svijeta.
19 U svom narodu nema potomaka,
nikog preživjelog tamo gdje je boravio.
20 Zapadnjaci se groze njegove sudbine,
istočnjake užas spopada.
21 Da, takvo je boravište bezbožnog čovjeka
i mjesto onoga koji ne poznaje Boga.«
Job
19 Tada je Job odgovorio:
2 »Dokle ćete me mučiti
i satirati riječima?
3 Već ste me deset puta izgrdili
i nije vas sram što me napadate.
4 Pa i da je istina da sam zastranio,
moja pogreška tiče se samo mene.
5 Ako se hoćete uzvisiti nada mnom,
i iskoristiti moje poniženje protiv mene,
6 znajte da mi je Bog nanio nepravdu
i svoju mrežu razapeo oko mene.
7 Vičem: ‘Nepravda!’, ali odgovor ne dobivam.
Zapomažem, ali pravde nema.
8 Put mi je zagradio tako da ne mogu proći,
staze mi je zavio u tamu.
9 Moju je čast svukao sa mene
i krunu mi skinuo s glave.
10 Nestajem dok me trga sa svih strana.
Moju nadu je iskorijenio.
11 Gnjevom je planuo na mene
i ubraja me u neprijatelje.
12 Njegove postrojbe složno nadiru,
opsadu rade protiv mene,
oko šatora moga podižu tabore.
13 Bog je od mene udaljio braću,
prijatelji su se od mene otuđili.
14 Rodbine moje više nema,
prijatelji su me zaboravili.
15 Sluškinje i stranci, koji žive u mom domu,
smatraju me strancem,
tuđinac sam u njihovim očima.
16 Svog slugu zovem, a on se ne odaziva,
čak ni kada ga zaklinjem.
17 Moj dah[b] omrznuo je mojoj ženi,
rođena braća me se gnušaju.
18 Čak me i dječaci preziru;
kad ustanem, oni mi se rugaju.
19 Odvratan sam najbližim prijateljima,
protiv mene su svi koje sam volio.
20 Postao sam kost i koža,
za dlaku sam živu glavu izvukao.
21 Smilujte mi se, prijatelji, smilujte,
jer me je Božja ruka udarila.
22 Zašto me gonite poput Boga?
Niste li me dovoljno namučili?
23 Kad bi se moje riječi mogle bilježiti,
kad bi se na spomenik zapisale;
24 dlijetom uklesane, olovom ispunjene,
zauvijek na kamen zapisane.
25 Znam da moj zastupnik živi
i da će na kraju govoriti za mene,
26 čak i kad mi se koža već raspadne.
Ali želim vidjeti Boga dok još imam tijelo.
27 Jer, želim ga vidjeti svojim očima, a ne tuđim—
o, kako moje srce za tim žudi!
28 Ako kažete: ‘Kako ćemo ga goniti?’
i ‘On sâm je korijen svoje nevolje?’,
29 tada se i sami bojte mača,
jer srdžba će biti kažnjena mačem.
I tada ćete znati da ima suda.«
Petar i Kornelije
10 U Cezareji je živio čovjek koji se zvao Kornelije, vojni zapovjednik u takozvanoj Italskoj postrojbi. 2 On je bio pobožan čovjek i predan Bogu, kao i svi koji su živjeli u njegovoj kući. Velikodušno je davao milostinju siromašnima i stalno se molio Bogu. 3 Jednoga dana, oko tri sata poslije podne, imao je viziju u kojoj je jasno vidio kako mu dolazi Božji anđeo i zove ga: »Kornelije!«
4 Kornelije se sa strahom zagledao u anđela i upitao ga: »Što želiš, Gospodine?«
A anđeo mu je rekao: »Tvoje molitve i milostinje doprle su do Boga i on te se sjetio. 5 Pošalji sada ljude u Jopu neka dovedu čovjeka po imenu Šimun, zvanog Petar. 6 On je odsjeo kod drugoga Šimuna, kožara, čija je kuća na obali.« 7 Kad je anđeo otišao, Kornelije je pozvao dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od svojih pomoćnika. 8 Ispričao im je sve što se dogodilo i poslao ih u Jopu.
9 Sutradan, oko podne, dok su još bili na putu prema gradu, Petar se popeo na krov da se pomoli. 10 Ogladnio je i htio nešto pojesti. Dok su u kući spremali jelo, Petar je imao viđenje. 11 Ugledao je kako se nebo otvara, a nešto poput velike plahte spušta se na zemlju. Plahta je bila pridržavana za sva četiri kraja. 12 U njoj su se nalazile svakojake životinje, uključujući gmazove i ptice. 13 Zatim mu je glas rekao: »Ustani, Petre, kolji i jedi!«
14 Petar je odgovorio: »To nikako, Gospodine! Ja nikada nisam pojeo ništa okaljano ili nečisto[a].«
15 A glas mu se i drugi put obratio: »Ne smatraj nečistim ono što je Bog proglasio čistim.« 16 To se ponovilo triput. Onda je odjednom sve vraćeno na nebo.
17 Petar je razmišljao što bi ta vizija mogla značiti. A glasnici, koje je poslao Kornelije, raspitali su se gdje se nalazi Šimunova kuća i već su stajali na njezinim vratima. 18 Zovnuli su i pitali boravi li Šimun, zvani Petar, u toj kući.
19 Dok je Petar još razmišljao o onome što je vidio, Duh mu je rekao: »Slušaj, trojica te traže. 20 Ustani, siđi i pođi s njima bez oklijevanja jer sam ih ja poslao.« 21 Petar je sišao i rekao im: »Ja sam onaj kojeg tražite. Zašto ste došli?«
22 Oni su mu odgovorili: »Poslao nas je zapovjednik Kornelije. On je pravedan i pobožan čovjek; sav ga židovski narod cijeni. Sveti mu je anđeo rekao da te pozove u svoju kuću i da posluša što mu imaš reći.« 23 Petar ih je pozvao u kuću i gostoljubivo ih primio. Sutradan se spremio i pošao s njima, a s njim su pošla i neka braća iz Jope.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International