Old/New Testament
14 Život svih nas, ljudskih bića[a]
kratak je i pun nevolja.
2 Nikne kao cvijet pa uvene,
bježi kao sjena koja nestaje.
3 Bože, zar u nevažnoga upireš pogled?
Zar mene izvodiš na sud pred sebe?
4 Nitko iz nečistog ne može
napraviti nešto čisto.
5 Čovjekovi su dani izbrojani.
Odbrojio si mu mjesece
i postavio granice koje ne može prijeći.
6 Stoga, odvrati pogled od njega
i ostavi ga na miru,
da se nauživa svoga teškog života.
7 Čak i za drvo ima nade:
ako ga posijeku, opet će niknuti,
a mladice se mogu namnožiti.
8 Može mu korijen ostarjeti u zemlji,
a panj istrunuti u prašini,
9 ali ako osjeti vodu, propupat će,
i kao biljka može potjerati mladice.
10 Ali kad čovjek umre, nemoćan je,
kad smrtnik izdahne, gdje je?
11 Kao što se jezero isuši,
a rijeka bez izvora nestane,
12 tako i čovjek legne i ne ustaje.
Kao što nebesa neće iščeznuti,
ni ljudi se neće probuditi iz smrti.
13 O, kad bi me htio sakriti u grob[b]
i skloniti me dok tvoj gnjev ne prođe,
kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš.
14 Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?
Čitavo vrijeme svoje vojne službe
čekat ću dok mi ne dođe zamjena.
15 Ti bi zvao, a ja bih ti se odazvao.
Ti bi me poželio jer si me stvorio.
16 Pazio bi na moje korake,
ne bi mario za moje grijehe.
17 Moje prijestupe zapečatio bi u vreći,
moj bi grijeh prekrio.
18 Planina se odronjava i mrvi,
stijena se pomiče sa svog mjesta,
19 voda ispire kamenje
a bujice otplavljuju zemlju—
tako i ti čovjeku uništavaš nadu.
20 Nadjačaš ga jednom zauvijek, i njega nema,
unakaziš mu lice kad ga pošalješ u smrt.
21 Ako mu sinove poštuju, on to ne zna,
ako ih ponižavaju, ne vidi to.
22 Samo bol svoga tijela osjeća
i samo sebe oplakuje.«
Elifaz
15 Tada je Jobu odgovorio Elifaz iz Temana:
2 »Zar bi mudar čovjek odgovarao
takvim štetnim zamislima?
Zar bi govorio ljutito
kao vruć pustinjski vjetar?
3 Zar bi raspravljao beskorisnim riječima
i govorima koji ne postižu ništa?
4 A ti poništavaš pobožnost
i ukidaš predanost Bogu.
5 Tvoj grijeh govori tvojim ustima što da kažu,
služiš se jezikom lukavih.
6 Tvoja usta te osuđuju, a ne ja;
tvoje usne svjedoče protiv tebe.
7 Jesi li ti prvi čovjek koji se rodio?
Zar si došao prije planina?
8 Jesi li uhodio Božje misli?
Zar samo sebi pripisuješ mudrost?
9 Što ti znaš, a da ne znamo i mi?
Što si spoznao, a da nismo i mi?
10 S nama se slažu sijedi starci,
ljudi rođeni prije tvog oca.
11 Zar su ti premale Božje utjehe
i blage riječi koje su ti upućene?
12 Zašto te srce zanijelo,
zašto ti oči sijevaju
13 pa svoj gnjev okrećeš protiv Boga
i takvim ga riječima obasipaš?
14 Čovjek ne može biti čist,
niti je pravedan tko je ljudsko biće[c].
15 Bog ni svojim svetima ne vjeruje,
ni nebesa nisu čista u njegovim očima,
16 a kamoli čovjek.
Čovjek je pokvaren i pun grijeha,
a zlo pije kao vodu.
17 Saslušaj me, i ja ću ti sve objasniti.
Pusti me da ti ispričam što sam vidio.
18 Reći ću ti što su rekli mudraci,
ponavljajući ono što su primili od očeva—
19 od onih kojima je dana zemlja
prije nego što su došli stranci.
20 Čitav život zli ljudi pate,
mnoge nevolje čekaju okrutne.
21 Svaki ga zvuk ispunjava stravom,
a kad je sve tiho, pljačkaš na njega nasrće.
22 Ne vjeruje da će pobjeći tami,
suđeno mu je da pogine od mača.
23 Luta naokolo i bit će hrana lešinarima;
zna da mu se primaknuo dan mračan.
24 Muka i tjeskoba ga prestravljuju,
obaraju se na njega kao kralj koji napada—
25 a sve zato što je šakom prijetio Bogu
i bahatio se pred Svemoćnim.
26 Prkosno je na njega nasrtao
zaklonjen iza čvrstog štita.
27 Iako mu je obraz debeo,
a struk se obložio salom,
28 živjet će u razvaljenim gradovima
i u kućama gdje nitko ne stanuje,
svedenima na gomile ruševina.
29 Neće više biti bogat,
niti će njegov imetak opstati.
Neće mu se imanje širiti zemljom.
30 Neće moći pobjeći tami.
Stradat će poput mladica koje je opržila vatra,
a dah Božjih usta otpuhat će ga.
31 Neka se ne zavarava vjerom u ništavilo
jer će upravo ništa i dobiti zauzvrat.
32 Prije svog vremena bit će posve isplaćen
i grane mu se neće zazelenjeti.
33 Bit će kao loza koja strese nezrelo grožđe,
kao maslina koja odbacuje svoje cvjetove.
34 Bez potomaka će biti zajednica bezbožnika,
a oganj će spaliti šatore podmitljivaca.
35 Oni začinju nevolju i rađaju nesreću,
iz utrobe im izlazi prijevara.«
Job
16 Tada je Job odgovorio:
2 »Naslušao sam se mnogih takvih riječi.
Donosite mi muku, a ne utjehu!
3 Ima li kraja ovom blebetanju?
Što te muči da moraš govoriti?
4 Da ste na mome mjestu,
i ja bih mogao govoriti poput vas,
zasipati vas optužbama
i mahati glavom nad vama.
5 Ali moja bi vas usta ohrabrila,
utjeha s mojih usana umirila.
6 Ako i govorim, moja bol se ne smiruje,
ako pak zašutim, ona ne odlazi.
7 Da, Bože, ti si me iscrpio,
užasnuo si sve moje prijatelje.
8 Učinio si me slabim i mršavim
pa ljudi zbog toga misle da sam kriv.
9 Bog u svom gnjevu nasrće na mene,
trga me i na mene škrguće zubima.
Moj protivnik pogledom me probada.
10 Ljudi su na mene razjapili usta,
prezirno me šamaraju
i protiv mene se udružuju.
11 Bog me predao zlima
i bacio me u pandže zlikovaca.
12 Mirno sam živio, a on me skršio,
za vrat me zgrabio i zdrobio.
Kao metu me postavio.
13 Opkolili me njegovi strijelci.
Bez milosti mi srce probada
i moju utrobu na zemlju prosipa.
14 Ponovo i ponovo on me napada,
kao ratnik na mene juriša.
15 Tkaninu za žalovanje zašio sam na svoju kožu
i svoj ponos zakopao u prašinu.
16 Lice mi je crveno od plača,
sjena smrti na kapke mi pala.
17 Iako, nema nasilja na mojim rukama
i nevina je moja molitva.
18 O, zemljo, ne skrivaj nepravdu što mi je učinjena.[d]
Neka se čuje vapaj moje krvi za pravdom!
19 Već se sigurno čuje na nebu,
gdje svjedoči za moju obranu.
20 Moj vapaj za mene govori pred Bogom
dok u muci čekam njegov odgovor.
21 Neka iznese moj slučaj pred Boga,
kao što se čovjek zauzima za prijatelja.
22 Još samo koja godina
i otići ću na put bez povratka.
22 A Savao je postajao sve snažniji. Dokazivao je da je Isus—Krist, tako da Židovi, koji su živjeli u Damasku, nisu znali što bi mu odgovorili.
Savao bježi
23 Prošlo je dosta vremena i Židovi su se urotili da ubiju Savla. 24 Čuvali su danju i noću gradska vrata kako bi ga ubili, ali on je doznao za njihovu zavjeru. 25 Učenici su noću uzeli Savla i spustili ga u košari preko zidina.
Savao u Jeruzalemu
26 Kad je stigao u Jeruzalem, pokušao se priključiti učenicima, ali oni su ga se bojali i nisu vjerovali da je stvarno učenik. 27 No Barnaba ga je prihvatio i odveo k apostolima. Ispričao im je kako se Gospodin ukazao Savlu na putu u Damask i razgovarao s njim te kako je Savao u Damasku hrabro govorio u Isusovo ime.
28 Savao je ostao s njima. Slobodno se kretao u Jeruzalemu i hrabro propovijedao u Gospodinovo ime. 29 Obraćao se Židovima, koji su govorili grčkim jezikom, i raspravljao s njima, a oni su ga nastojali ubiti. 30 Kad su braća za to doznala, odvela su ga u Cezareju i poslala u Tarz.
31 Tako je Crkva širom Judeje, Galileje i Samarije bila u miru i izgrađivala se. Živjela je u strahopoštovanju prema Gospodinu i brojem je rasla ohrabrenjem Svetog Duha.
Petar u Lidi i Jopi
32 Petar je obilazio gradove i tako stigao i do svetih u Lidi. 33 Ondje je sreo čovjeka po imenu Eneja, paraliziranog i prikovanog uz krevet osam godina. 34 Rekao mu je: »Eneja, Isus Krist te iscjeljuje. Ustani i spremi svoju postelju!« Eneja je istoga trena ustao. 35 Svi stanovnici Lide i Šarona vidjeli su ga i obratili se Bogu.
36 U Jopi je živjela Isusova sljedbenica Tabita—što prevedeno znači »Košuta«[a]. Uvijek je činila dobra djela i davala milostinju siromašnima. 37 Baš u to vrijeme razboljela se i umrla. Oprali su njezino tijelo i položili ga u sobu na katu. 38 Učenici iz Jope čuli su da se Petar nalazi u Lidi. Budući da je Lida blizu Jope, poslali su dvojicu k njemu. Oni su ga preklinjali: »Molimo te, ne gubi ni trenutka, dođi odmah k nama!« 39 Petar se spremio i krenuo s njima. Kad je stigao u Jopu, odveli su ga u sobu na katu, a sve su udovice stale oko njega. Plakale su i pokazivale mu ogrtače i ostalu odjeću koju je Tabita napravila dok je bila živa. 40 Petar je sve poslao van iz sobe, kleknuo i pomolio se. Zatim se okrenuo prema tijelu i rekao: »Ustani, Tabita!« Ona je otvorila oči i, čim je vidjela Petra, uspravila se i sjela. 41 Petar joj je pružio ruku i pomogao joj ustati. Zatim je pozvao vjernike[b] i udovice te im pokazao Tabitu živu. 42 To se pročulo po svoj Jopi i mnogi su povjerovali u Gospodina. 43 A Petar je još podosta vremena ostao u Jopi kod nekoga kožara[c] Šimuna.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International