Old/New Testament
Job proklinje dan svog rođenja
3 Tada je Job progovorio i prokleo dan vlastitog rođenja. 2 Rekao je:
3 »Da barem nestane dan kad sam se rodio,
i noć kad je rečeno: ‘Začet je čovjek!’
4 Neka se taj dan pretvori u tamu,
neka ga zaboravi Bog na visini
i neka ga svjetlost ne obasjava.
5 Kad bi mu svjetlo zastrla duboka tama,
prekrili ga tmurni oblaci,
i nadjačala pomrčina!
6 Želim da ga odnese gusta tmina,
da se ne ubraja u dane u godini,
da ne bude ni u jednom mjesecu.
7 Volio bih da je ona noć bila besplodna,
da se u njoj nije čulo radosno klicanje.
8 Neka magi, koji mogu dozvati Levijatana[a],
prokunu dan na koji sam se rodio.
9 Neka potamne zvijezde svanuća tog dana,
neka uzalud čeka svjetlost jutra.
Neka taj dan nikad ne ugleda zrake zore
10 jer mi nije zatvorio vrata utrobe
niti sakrio muku od mojih očiju.
11 Zašto nisam umro u majčinoj utrobi,
zašto nisam izdahnuo izlazeći iz nje?
12 Zašto me majka na koljenima držala
i zašto me grudima nadojila?
13 Jer, da sam umro na porodu,
sada bih ležao u miru.
Spavao bih i spokojno počivao
14 s kraljevima i njihovim savjetnicima,
koji su obnovili ruševne gradove.
15 Bio bih pokopan s vladarima,
koji su zlatom i srebrom punili kuće.
16 Zašto nisam zakopan kao mrtvorođenče,
kao dijete što nije ugledalo svjetlo dana?
17 Tamo zli ne izazivaju nevolje,
tamo se iznemogli odmaraju.
18 Zatočenici su na miru,
ne čuju viku porobljivača.
19 Tamo su i maleni i veliki,
i rob je slobodan od gospodara.
20 Zašto je svjetlo dano onom koji pati
i život onima turobne duše?
21 Oni čeznu za smrću, a smrt ne dolazi;
traže je više nego zakopano blago.
22 Bili bi izvan sebe od radosti,
da nađu grob, od sreće bi klicali.
23 Što će život čovjeku kome je njegov put skriven,
kojega je Bog zagradio sa svih strana?
24 Kad jedem, naviru mi uzdasi,
jecaji mi izviru kao voda.
25 Snašlo me ono od čega sam strepio,
stiglo me ono čega sam se plašio.
26 Nemam ni spokoja ni odmora,
previše sam uznemiren da bih predahnuo.«
Elifazov govor
4 Tada je Elifaz iz Temana odgovorio:
2 Kad bih ti nešto rekao,
bi li ti smetalo?
Kako da ti ništa ne kažem!
3 Ti si poučio mnoge ljude,
hrabrio one klonule.
4 Svojim si riječima pridizao pokleknule,
jačao si one čija koljena klecaju.
5 Ali sad je nevolja stigla tebe
pa si se obeshrabrio.
Zlo te stiglo, a ti se prestrašio.
6 Zar ti pobožnost ne ulijeva pouzdanje,
a tvoj besprijekoran život nadu?
7 Razmisli: je li itko nedužan uništen?
Jesu li igdje pravedni zatrti?
8 Oni koji sade zlo i siju nevolju—
vidio sam to—njih i požanju.
9 Poginu od Božjeg daha,
nestanu od izdisaja njegova gnjeva.
10 Rikali su kao lavovi,
ali lavovima su slomljeni zubi,
11 a lavica je ostala bez plijena,
i njezini su mladi raštrkani.
12 Riječ je potajno stigla do mene,
kao šapat mi je doprla do uha.
13 U ružnim noćnim snovima,
kad ljude svlada dubok san,
14 obuzeo me takav strah i trepet
da su mi se sve kosti stresle.
15 Vjetar[b] mi je prešao preko lica
i sav sam se naježio.
16 Nešto je zastalo nada mnom,
ali nisam mogao prepoznati što.
Neka prikaza bila mi je pred očima.
Bila je tišina, a onda sam čuo glas:
17 »Može li smrtnik biti pravedan pred Bogom?
Može li čovjek biti nedužan pred svojim Stvoriteljem?
18 Bog se ne pouzdaje ni u svoje sluge
i svoje anđele optužuje za greške.
19 Pa koliko će više optuživati ljude
koji stanuju u kućama od gline.
Njihov je temelj u zemaljskom prahu,
lakše ih je zgnječiti nego moljca.
20 Mogu stradati od jutra do večeri
i nestanu a da nitko i ne primijeti.
21 Iščupano je uže što drži njihov šator
i umiru prije nego steknu mudrost.«
44 Naši su preci imali Šator svjedočanstva u pustinji. Bog je rekao Mojsiju kako da napravi šator i Mojsije ga je napravio onako kako mu je bilo pokazano. 45 Kad su naši preci primili Šator, ponijeli su ga sa sobom u zemlju, koju su zauzeli od naroda koje je Bog pred njima protjerao, a vodio ih je Jošua. Šator je ostao ondje sve do Davidovih dana. 46 David je uživao Gospodinovu naklonost i zamolio je Gospodina da mu dopusti podići Hram Jakovljevom Bogu. 47 No tek je Salomon bio taj koji ga je sagradio.
48 Međutim, Svevišnji ne stanuje u građevinama sagrađenima ljudskom rukom, kako i piše u knjizi proroka.
49 ‘Gospodin kaže: Nebo je moje prijestolje,
a Zemlja postolje mojim nogama.
Kakav ćete mi dom sagraditi?
Gdje će mi biti mjesto odmora?
50 Nije li moja ruka sve stvorila?’[a]
51 O vi, tvrdoglavi ljudi, koji ne predajete srca Bogu i ne slušate ga! Uvijek se opirete Svetom Duhu. Isti ste kao vaši preci! 52 Postoji li ijedan prorok kojeg vaši preci nisu progonili? Oni su čak ubili one koji su davno prorekli Pravednikov dolazak. Vi ste ga sada izdali i ubili. 53 Vi ste oni koji su, preko anđela, primili Zakon, ali ga nisu vršili.«
Stjepanova smrt
54 Kad su Židovi to čuli, toliko su se razljutili na Stjepana da su počeli škripati zubima. 55 A Stjepan, pun Svetog Duha, pogledao je u nebo i ugledao Božju slavu i Isusa kako stoji zdesna Bogu. 56 I rekao je: »Pogledajte! Evo, nebo je otvoreno i Sin Čovječji stoji zdesna Bogu.«
57 Na to su oni pokrili uši rukama i počeli vikati. Svi su kao jedan nasrnuli na njega. 58 Odvukli su ga izvan grada i počeli na njega bacati kamenje. Oni koji su svjedočili protiv Stjepana ostavili su svoje ogrtače kod mladića po imenu Savao. 59 Dok su bacali kamenje na njega, Stjepan je ovako molio: »Gospodine Isuse, primi moj duh!« 60 Onda je pao na koljena i iz svega glasa povikao: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« Nakon što je izgovorio te riječi, izdahnuo je.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International