Old/New Testament
30 A sad mi se rugaju mlađi od mene!
Njihove očeve ne bih stavio ni među svoje pse ovčare.
2 Ništa mi nije koristila njihova snaga
jer im je jakost nestala.
3 U oskudici i gladi moraju žvakati
sasušenu i opustošenu zemlju.
4 Trgaju lišće slanih biljaka u pustinji
i hrane se korijenjem smrekina grma.
5 Izopćeni su iz ljudskog društva,
za njima viču kao za kradljivcima.
6 Spavaju po suhim koritima potoka,
po rupama u zemlji i među stijenjem.
7 U grmlju ispuštaju urlike
i pod trnjem zajedno liježu.
8 Ta gomila bezvrijednih i bezimenih ljudi
bičem je bila potjerana iz zemlje.
9 A sada, oni meni pjevaju rugalice,
moje ime za njih je psovka.
10 Odvratan sam im i drže se dalje od mene,
osim kad mi treba pljunuti u lice.
11 Sad kad je Bog olabavio tetivu mog lûka
i udario me nevoljom,
oni se preda mnom više ne ustežu.
12 Zdesna rulja na mene ustaje,
gone me iz mjesta u mjesto
i grade opsade protiv mene.
13 Moju stazu su razorili,
uspjeli su me uništiti,
a nikoga nema da mi pomogne.
14 Nadiru kao kroz širok procijep,
preko razvalina navaljuju.
15 Užasi me preplavljuju.
Moj je ugled nestao kao vjetar,
spokoj mi se rasplinuo kao oblak.
16 Sada mi se snaga iscrpljuje,
zgrabili su me dani nevolje.
17 Noć mi probada kosti,
bol nikad ne ide na počinak.
18 Bog me zgrabio za ovratnik
i zgužvao mi odjeću.
19 U blato me bacio,
postao sam prah i pepeo.
20 K tebi vapim, Bože, a ti ne odgovaraš.
Stojim pred tobom, a ti me samo gledaš.
21 Postao si okrutan prema meni,
snagom svoje ruke na mene se obaraš.
22 U vjetar me dižeš i na njemu nosiš,
rastavljaš me u oluji.
23 Znam da ćeš me odvesti u smrt,
na mjesto određeno svim živima.
24 Nisam digao ruku na slomljenoga
dok je vapio u svojoj muci.
25 Plakao sam nad ljudima u nevolji.
Duša me boljela zbog siromaha.
26 A kad sam se nadao dobru, došlo je zlo.
Kad sam iščekivao svjetlost, došla je tama.
27 Utroba mi ključa bez prestanka,
susreću me dani patnje.
28 Hodam potišten, bez utjehe,
na skupu ustajem i vapim.
29 Šakalima sam postao brat,
nojevima drug.
30 Koža mi je sva pocrnjela,
tijelo mi vrućica sažiže.
31 Lira mi svira samo žalopojku,
iz frule dopire naricanje.
31 Svojim očima sam zapovjedio
da ne gledaju djevojke požudno.
2 Jer, što je čovjeku dodijelio Bog na nebesima,
što će naslijediti od Svemoćnog u visinama?
3 Ne zadesi li propast pokvarene,
a nesreća one koji čine zlodjela?
4 Zar on ne vidi moje putove
i ne broji sve moje korake?
5 Ako sam hodao u laži
ili mi je noga hitala za prijevarom,
6 neka me Bog izmjeri na vagi pravednosti
i znat će jesam li besprijekoran.
7 Ako mi je korak skrenuo sa staze,
ako mi se srce povelo za očima
i ako su mi se ruke uprljale grijehom,
8 neka onda drugi pojede što sam zasijao,
neka moje usjeve iščupaju iz korijena.
9 Ako sam drugu ženu poželio,
ako sam ženu susjeda vrebao,
10 neka moja žena bude ropkinja drugome,
neka je drugi seksualno iskorištavaju.
11 Jer, to bi bilo sramotno djelo,
grijeh koji zaslužuje kaznu.
12 Jer, to je vatra koja spaljuje do groba[a],
koja bi sve moje usjeve spalila do korijena.
13 Ako sam svojim slugama i sluškinjama uskratio pravdu
kad su se na mene žalili,
14 što ću učiniti kad Bog ustane?
Što ću odgovoriti kad budem pozvan položiti račun?
15 Nije li i njih sazdao onaj koji je mene sazdao u majčinoj utrobi?
Nije li nas sve Bog oblikovao u našim majkama?
16 Nisam se oglušio na molbe siromaha
niti dopustio da udovica očajava.
17 Nisam jeo zalogaj kruha,
a da ga nisam podijelio sa siročetom.
18 Od svoje mladosti bio sam mu kao otac,
a od svog rođenja udovicu sam vodio kao pastir.
19 Ako sam gledao nekog kako trpi bez odjeće,
ili ako siromah ne bi imao pokrivač,
20 ugrijao bih ga runom svojih ovaca,
a on bi me od srca blagoslivljao.
21 Ako sam na siroče podigao ruku,
znajući da imam utjecaja na sudu,
22 neka mi se ruka iščaši iz zgloba
i neka bude iščupana iz ramena.
23 Ali ja sam se čuvao zbog straha da mi Bog ne pošalje propast
i zbog njegovog veličanstva nisam činio zla.
24 Nisam se nikad pouzdao u imovinu,
nisam ni čistom zlatu rekao: ‘Sigurnosti moja.’
25 Nisam se radovao ni svome velikom bogatstvu
iako sam ga stekao svojim rukama.
26 Nisam štovao sunce u njegovoj blistavosti,
ni mjesec koji putuje u svome sjaju.
27 Nije mi srce bilo potajno zavedeno,
da im iskazujem štovanje.
28 Bio bi to zločin koji zaslužuje kaznu
jer bih iznevjerio Svemoćnog Boga.
29 Nisam se radovao zbog nesreće svog neprijatelja
niti slavio zbog nevolje koja ga je snašla.
30 Nisam svojim ustima dao da zgriješe,
prizivajući prokletstvo na njegov život.
31 Ljudi iz mog doma dobro su znali
da sam svakome dao mesa da se najede.
32 Nijedan došljak nije morao vani prenoćiti
jer sam putniku uvijek otvarao vrata.
33 Nisam tajio svoj grijeh, kao što to čine ljudi,
u srcu skrivajući svoju krivnju.
34 Jer, nisam se plašio mišljenja mnoštva
niti se bojao da bi me rodbina prezrela.
Zato nikada nisam šutio
niti se u kući skrivao.
35 O, kad bi bilo nekog da me sasluša!
Evo, potpisujem svoju obranu.
Neka mi Svemoćni odgovori,
neka moj tužitelj napiše optužnicu.
36 Na svom ramenu bih je nosio
i stavio je na sebe kao krunu.
37 Položio bih mu račun o svim svojim postupcima,
pristupio bih mu kao princ, bez straha.
38 Ako moja zemlja zaviče protiv mene
i ako sve njene brazde zaplaču zajedno,
39 ako sam pojeo usjeve ne plativši radnicima,
ako sam ih izgladnio do smrti—
40 umjesto pšenice neka iznikne trnje
i umjesto ječma korov.«
Ovime završavaju Jobovi govori.
26 Čujte me, braćo, sinovi Abrahamovog roda, i svi ostali koji štujete pravoga Boga! Nama je poslana ova poruka o spasenju! 27 Stanovnici Jeruzalema i njihovi vođe nisu u Isusu prepoznali Spasitelja. Osudili su ga i tako ispunili proročke riječi koje čitamo svakog šabata. 28 Oni nisu našli nikakvog razloga da osude Isusa na smrt, ali su ipak zatražili od Pilata da ga pogubi. 29 Kad su izvršili sve što u Svetim pismima piše o Isusu, skinuli su ga s križa i položili u grob. 30 No Bog ga je podigao iz mrtvih. 31 Isus se zatim još mnogo dana ukazivao onima koji su ga pratili iz Galileje do Jeruzalema. Oni sada svjedoče o njemu. 32 A mi vam govorimo Radosnu vijest o obećanju koje je Bog dao našim precima. 33 Mi smo njihovi potomci. Nama je Bog ispunio to obećanje time što je podigao Isusa iz mrtvih. Kao što je napisano u drugom psalmu:
‘Ti si moj Sin.
Danas sam te rodio.’[a]
34 Bog je Isusa podigao iz mrtvih da se nikada više ne vrati u grob i ne trune u njemu kao što je rekao:
‘Dat ću vam svete i sigurne blagoslove
koje sam obećao Davidu.’[b]
35 Na drugome mjestu Bog također kaže:
‘Nećeš dopustiti da tvoj Svetac istrune.’[c]
36 David je cijeli život vršio Božju volju. Kad je umro, pokopan je pokraj svojih predaka i istrunuo je u grobu. 37 No Onaj kojeg je Bog podigao iz mrtvih, nije istrunuo u grobu. 38 Dakle, braćo, trebali biste znati da vam se po njemu daje oproštenje grijeha. 39 Po Isusu se svaki koji vjeruje opravdava od svega čega se nije mogao opravdati Mojsijevim zakonom. 40 Stoga, dobro pazite da vam se ne dogodi ono što su najavljivali proroci:
41 ‘Slušajte, vi koji se izrugujete!
Čudite se, pa propadnite!
Jer, djelo činim u vaše vrijeme,
djelo u koje ne biste povjerovali,
čak ni da vam netko objasni.’«[d]
42 Kad su Pavao i Barnaba bili na odlasku, zamolili su ih da im o tome još govore i sljedećeg šabata. 43 Nakon što je sastanak raspušten, mnogi Židovi, kao i obraćenici na židovsku vjeru, pošli su za Pavlom i Barnabom, a oni su s njima razgovarali i poticali ih da ustrajno vjeruju u Božju milost.
44 Sljedećeg šabata okupio se gotovo čitav grad da čuje Gospodinovu poruku. 45 Kad su Židovi vidjeli mnoštvo, spopala ih je zavist i uvredama su se usprotivili onome što je govorio Pavao. 46 No Pavao i Barnaba vrlo su odvažno rekli: »Naša je dužnost bila da Božju riječ kažemo najprije vama, ali budući da je vi odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima vječnog života, mi ćemo se sada okrenuti drugim narodima. 47 Evo što nam je zapovjedio Gospodin:
‘Postavio sam te za svjetlo drugim narodima,
da doneseš spasenje u sve dijelove svijeta.’«[e]
48 Kad su nežidovi to čuli, obradovali su se i počeli slaviti Gospodinovu riječ, i svi određeni za vječni život povjerovali su u nju.
49 Gospodinova poruka širila se po cijelom kraju, 50 a Židovi su nagovorili ugledne pobožne žene i muškarce na vodećim mjestima u gradu protiv Pavla i Barnabe. Oni su ih počeli progoniti i otjerali su ih iz svoga kraja. 51 Pavao i Barnaba otresli su prašinu sa svojih stopala kao znak protiv njih i otišli u Ikonij. 52 A sljedbenici su bili puni radosti i Svetog Duha.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International