M’Cheyne Bible Reading Plan
Jakov blagoslivlja Josipove sinove
48 Nakon nekog vremena rekli su Josipu: »Otac ti je bolestan« pa je poveo svojih dvojicu sinova, Manašea i Efrajima, i otišao k njemu. 2 Kad su Jakovu rekli: »Došao ti je sin Josip«, skupio je snagu i sjeo na svome ležaju.
3 Jakov je rekao Josipu: »Bog Svemoćni pokazao mi se u Luzu u Kanaanu i blagoslovio me. 4 Rekao mi je: ‘Učinit ću te plodnim i mnogobrojnim. Od tebe ću učiniti mnoštvo naroda i ovu ću zemlju dati zauvijek u posjed tvojim potomcima.’ 5 Neka sad tvoja dvojica sinova, koja su ti se rodila u Egiptu prije nego što sam došao k tebi, budu moji. Neka Efrajim i Manaše budu moji, baš kao što su Ruben i Šimun moji. 6 A djeca koja ti se rode nakon njih, neka budu tvoja. Neka se njihovo nasljedstvo vodi pod imenom njihove braće Efrajima i Manašea.[a] 7 Kad sam se vraćao iz Mezopotamije, na moju žalost, Rahela je umrla u Kanaanu dok smo još bili na putu za Efratu. Tako sam je sahranio pokraj puta za Efratu« (to jest Betlehem).
8 Kad je opazio Josipove sinove, Izrael upita: »Tko su ovi?«
9 A Josip odgovori ocu: »To su moji sinovi koje mi je ovdje dao Bog.«
Tada je Izrael rekao: »Dovedi mi ih, da ih blagoslovim.«
10 A Izraelove su oči bile slabe od starosti pa nije dobro vidio. Josip je doveo svoje sinove blizu njega, a njegov ih otac poljubi i zagrli. 11 Izrael je rekao Josipu: »Mislio sam da više neću vidjeti tvoje lice, ali Bog mi je dao da vidim čak i tvoje potomstvo.«
12 Josip ih je tada skinuo s očevog krila i poklonio se do zemlje. 13 Zatim je uzeo obojicu i primaknuo ih Izraelu, Efrajima k Izraelovoj lijevoj ruci, a Manašea k desnoj. 14 No Izrael je ispružio desnu ruku popreko i položio je na Efrajimovu glavu, iako je Efrajim bio mlađi. Zatim je prekrižio ruke i položio lijevu ruku na Manašeovu glavu, iako je Manaše bio prvorođeni.
15 Tada je Izrael blagoslovio Josipa i rekao:
»Bog kojem su služili
moji očevi Abraham i Izak,
Bog koji mi je pastir
cijeloga mog života,
16 anđeo koji me spašavao od svakog zla,
neka blagoslovi ove dječake,
da se po njima čuva sjećanje na moje ime
i ime mojih očeva Abrahama i Izaka,
i da ih ima mnogo na zemlji.«
17 Kad je Josip vidio da je njegov otac položio svoju desnu ruku na Efrajimovu glavu, to mu nije bilo drago, pa mu je uzeo ruku da bi je premjestio s Efrajimove glave na Manašeovu. 18 »Ne, oče«, rekao je. »Manaše je prvorođeni—na njegovu glavu položi desnu ruku.«
19 Ali njegov je otac odbio i rekao: »Znam, sine, znam. I od njega će postati narod i on će postati velik. No njegov mlađi brat bit će veći od njega i od njegovih će potomaka postati mnoštvo naroda.«
20 Tako ih je Izrael tog dana blagoslovio i rekao:
»Po vama će Izraelci blagoslivljati druge.
Govorit će: ‘Neka ti Bog bude dobar kao Efrajimu i Manašeu.’«
Tako je Efrajima stavio ispred Manašea.
21 Zatim je Izrael rekao Josipu: »Evo, uskoro ću umrijeti, ali Bog će biti s vama i vratit će vas u zemlju vaših predaka. 22 A tebi dajem jedan dio više nego tvojoj braći: planinski kraj Šekem koji sam svojim mačem i lûkom oteo Amorejcima.«
Marijin posjet Zahariji i Elizabeti
39 Odmah nakon toga Marija se spremila i žurno krenula u mjesto u brdovitom kraju Judeje. 40 Ušla je u Zaharijinu kuću i pozdravila Elizabetu. 41 Kad je Elizabeta začula Marijin pozdrav, dijete je u njoj poskočilo, a Elizabeta se ispunila Svetim Duhom. 42 Na sav je glas uskliknula: »Ti si najblagoslovljenija od svih žena! I dijete koje ćeš roditi je blagoslovljeno! 43 Čime sam zaslužila tu čast da majka mojega Gospodina dolazi k meni? 44 Jer, čim sam začula tvoj pozdrav, dijete u mojoj utrobi poskočilo je od radosti. 45 Blagoslovljena si jer si vjerovala da će se obistiniti ono što je rekao Bog.«
Marija slavi Boga
46 Na to je Marija rekla:
»Moja duša slavi Gospodina
47 i moj duh se raduje u Bogu, mome Spasitelju,
48 jer je pokazao brigu za svoju poniznu sluškinju.
Da, od sada će me svi naraštaji zvati blagoslovljenom
49 jer je Svemoćni učinio za mene velike stvari.
Sveto je ime njegovo.
50 Iz pokoljenja u pokoljenje
iskazuje milost onima koji ga se boje.
51 Svojom je rukom učinio silna djela:
raspršio je one koji su u svom srcu oholi i umišljeni.
52 Vladare je svrgnuo s njihovih prijestolja,
a ponizne je uzvisio.
53 Gladne je obasuo svakovrsnim dobrima,
a bogataše poslao od sebe praznih ruku.
54 Pomogao je svom slugi, Izraelu,
sjetio se svoga milosrđa,
55 kao što je zauvijek obećao našim precima,
Abrahamu i njegovim potomcima.«
56 Marija je ostala kod Elizabete oko tri mjeseca, a zatim se vratila kući.
Ivanovo rođenje
57 Kad je Elizabeti došlo vrijeme, rodila je sina. 58 Svi su njezini susjedi i rodbina čuli da joj je Gospodin iskazao veliku milost i radovali su se zajedno s njom.
59 Kad su osmoga dana nakon djetetovog rođenja došli da ga obrežu, htjeli su mu dati ime Zaharija, po ocu. 60 No djetetova je majka rekla: »Ne! Zvat će se Ivan.«
61 A oni su joj odgovorili: »Nitko se od tvoje rodbine ne zove tako.« 62 Zatim su, služeći se znakovima, upitali oca koje ime želi dati djetetu.
63 Zaharija je zatražio pločicu za pisanje i napisao: »Ime mu je Ivan.« Svi su se začudili. 64 Istoga su se trena Zahariji otvorila usta i razvezao jezik te je počeo govoriti i slaviti Boga. 65 Strah je obuzeo sve susjede i po cijelome judejskom gorju ljudi su prepričavali ove događaje. 66 Svi koji su za njih čuli, razmišljali su o tome i govorili: »Što li će biti od ovog djeteta?« Jer, bilo je očito da je Gospodin s njim.
Zaharija slavi Boga
67 Ivanov otac Zaharija ispunio se Svetim Duhom i počeo proročki govoriti:
68 »Neka je blagoslovljen Gospodin,
Bog Izraelov, jer je došao otkupiti svoj narod.
69 Poslao nam je moćnoga Spasitelja
iz roda svoga sluge Davida,
70 kao što je davno obećao
po svojim svetim prorocima.
71 Obećao je da će nas spasiti od neprijatelja
i iz ruku svih onih koji nas mrze;
72 da će iskazati milost našim precima
i sjetiti se svoga svetog zavjeta.
73 To je bilo obećanje što ga je dao
našem pretku Abrahamu:
74 da će nas izbaviti iz ruku neprijatelja
i dopustiti da mu služimo bez straha
75 te da pred njim budemo sveti i pravedni
dokle god živimo.
76 Ti ćeš se, dijete moje, zvati prorokom Svevišnjega Boga
jer ćeš ići pred Gospodinom, da mu pripremiš put.
77 Donijet ćeš ljudima saznanje o spasenju
kroz oproštenje njihovih grijeha.
78 Zbog duboke samilosti našega Boga,
osvanut će nam s visina nova zora,
79 da obasja one koji žive u tami i strahu od smrti
i da vodi naše korake na put mira.«
80 Dječak je rastao i jačao u duhu. Živio je u pustinji sve do dana dok nije stupio pred izraelski narod.
14 Život svih nas, ljudskih bića[a]
kratak je i pun nevolja.
2 Nikne kao cvijet pa uvene,
bježi kao sjena koja nestaje.
3 Bože, zar u nevažnoga upireš pogled?
Zar mene izvodiš na sud pred sebe?
4 Nitko iz nečistog ne može
napraviti nešto čisto.
5 Čovjekovi su dani izbrojani.
Odbrojio si mu mjesece
i postavio granice koje ne može prijeći.
6 Stoga, odvrati pogled od njega
i ostavi ga na miru,
da se nauživa svoga teškog života.
7 Čak i za drvo ima nade:
ako ga posijeku, opet će niknuti,
a mladice se mogu namnožiti.
8 Može mu korijen ostarjeti u zemlji,
a panj istrunuti u prašini,
9 ali ako osjeti vodu, propupat će,
i kao biljka može potjerati mladice.
10 Ali kad čovjek umre, nemoćan je,
kad smrtnik izdahne, gdje je?
11 Kao što se jezero isuši,
a rijeka bez izvora nestane,
12 tako i čovjek legne i ne ustaje.
Kao što nebesa neće iščeznuti,
ni ljudi se neće probuditi iz smrti.
13 O, kad bi me htio sakriti u grob[b]
i skloniti me dok tvoj gnjev ne prođe,
kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš.
14 Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?
Čitavo vrijeme svoje vojne službe
čekat ću dok mi ne dođe zamjena.
15 Ti bi zvao, a ja bih ti se odazvao.
Ti bi me poželio jer si me stvorio.
16 Pazio bi na moje korake,
ne bi mario za moje grijehe.
17 Moje prijestupe zapečatio bi u vreći,
moj bi grijeh prekrio.
18 Planina se odronjava i mrvi,
stijena se pomiče sa svog mjesta,
19 voda ispire kamenje
a bujice otplavljuju zemlju—
tako i ti čovjeku uništavaš nadu.
20 Nadjačaš ga jednom zauvijek, i njega nema,
unakaziš mu lice kad ga pošalješ u smrt.
21 Ako mu sinove poštuju, on to ne zna,
ako ih ponižavaju, ne vidi to.
22 Samo bol svoga tijela osjeća
i samo sebe oplakuje.«
Kristov križ
2 Tako, kad sam dolazio k vama, braćo i sestre, nisam došao objavljujući Božju istinu vještim govorom niti mudrošću. 2 Odlučio sam, naime, da dok sam s vama, neću znati ništa osim Isusa Krista, i to razapetoga. 3 Došao sam k vama u slabosti, dršćući od straha. 4 Nisam vam govorio i propovijedao uvjerljivim riječima ljudske mudrosti. Dokaz je moga propovijedanja bilo očitovanje snage Duha, 5 da se vaša vjera ne bi temeljila na ljudskoj mudrosti, već na Božjoj snazi.
Božja mudrost
6 Onima koji su duhovno zreli, mi govorimo mudrost, ali ne mudrost ovoga svijeta niti mudrost vladara ovoga svijeta, koji će potpuno nestati. 7 Mi navješćujemo Božju mudrost—dosad tajnu i skrivenu—koju je Bog odredio za našu slavu prije početka vremena. 8 Tu mudrost nije spoznao ni jedan vladar ovoga svijeta. Jer, da su znali, ne bi bili razapeli Gospodina slave. 9 No kao što piše u Svetom pismu:
»Nijedno oko nije vidjelo,
nijedno uho nije čulo,
nijedan um nije pomislio,
ono što je Bog pripremio
onima koji ga vole.«[a]
10 A nama je Bog to objavio po Duhu koji preispituje sve, čak i najveće Božje tajne.
11 Ni jedan čovjek ne zna misli drugog čovjeka. Samo duh koji je u tom čovjeku zna njegove misli. Isto tako, nitko ne zna Božje misli osim Božjega Duha. 12 No mi nismo primili duha koji pripada svijetu, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo sve što nam je dao Bog. 13 O tome i govorimo, ali ne riječima kojima nas uči ljudska mudrost, nego objašnjavamo duhovne stvari koristeći se duhovnim riječima koje uči Duh. 14 Čovjek koji u sebi nema Duha, ne prihvaća istine koje nam obznanjuje Božji Duh jer su te istine za njega ludost. On ih ne može razumjeti jer se one moraju promišljati uz pomoć Duha. 15 Duhovan čovjek može prosuđivati ove istine, ali njega nitko ne može prosuđivati. Jer, kao što piše u Svetom pismu:
16 »Tko zna kako razmišlja Gospodin?
Tko ga može poučiti?«[b]
No mi razmišljamo poput Krista.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International