Book of Common Prayer
Tužaljka prognanih Izraelaca
1 Kraj babilonskih rijeka smo sjedili
i plakali dok smo se Siona sjećali.
2 Odložili smo svoje harfe,
objesili ih na vrbe.[a]
3 Naši tamničari rekli su nam da pjevamo,
mučili su nas, tražili da ih zabavljamo:
»Pjevajte neku od sionskih pjesama!«
4 Ali, kako da pjevamo BOGU,
prognani u stranoj zemlji?
5 Ako te zaboravim, Jeruzaleme,
neka mi ruka više ne zasvira.
6 Neka mi se jezik za nepce zalijepi
ako se tebe ne budem sjećao
i tebi se iznad svega radovao.
7 Sjeti se, BOŽE, kad je pao Jeruzalem.
Edomci su vikali: »Rušite sve!
Rušite sve do temelja!«
8 Grade Babilon, bit ćeš razoren!
Blago onom tko ti vrati što si nam učinio.
9 Blago onom tko ti zgrabi dojenčad
i smrska ih o stijenu.
Kralj zahvaljuje Bogu na pobjedi
Davidova pjesma.
1 Slava BOGU, mojoj stijeni,
vježba me za borbu, sprema za rat.
2 On je moja ljubav, moja tvrđava,
moja utvrda, moj izbavitelj.
On je moj oklop i sklonište,
narode mi dovodi pod vlast.
3 BOŽE, što su ljudi da o njima brineš,
što je čovjek da misliš na njega?
4 Ta čovjek je kao dašak,
prolazan kao sjena.
5 BOŽE, razgrni nebesa i siđi,
planine dodirni da se zadime.
6 Sijevni munjom, rasprši neprijatelje,
neka pred tvojim strijelama bježe.
7 Posegni rukom s visine i spasi me!
Ne daj da nestanem u dubinama,
oslobodi me iz ruku stranaca!
8 Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
9 Bože, pjevat ću ti novu pjesmu,[a]
slaviti i svirati na žicama harfe.
10 Ti odlučuješ koji će kralj odnijeti pobjedu,
od oštrog mača spasio si svog slugu Davida.
11 Izbavi me iz ruku stranaca!
Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
12 Daj da nam sinovi rastu jaki kao hrastovi,[b]
a naše kćeri lijepe kao klesani stupovi.
13 Neka su nam žitnice pune svega,
a livade ovcama i tisućama janjaca.
14 Daj da su naša goveda krupna i plodna,
neprijatelj da nam ne ulazi u grad
i zarobljenike ne odvodi,
da se na ulicama ne čuje plač.
15 Blago narodu s takvim blagoslovom,
sretan je narod nad kojim je BOG.
Zahvala Bogu, stvoritelju i skrbniku
1 Slavi BOGA, dušo moja!
Kako si velik, o BOŽE moj!
Odjenuo si slavu i veličanstvo.
2 Svjetlost si kao ogrtač ogrnuo.
Nebesa razastireš kao šator.
3 Na nebeskim vodama postavljaš svoje odaje.
Od oblaka praviš svoja kola.
Putuješ na krilima vjetra.
4 Vjetrove koristiš kao glasnike
i vatrene munje kao sluge.
5 Zemlju si na temelje postavio
i nikada se neće poljuljati.
6 Pokrio si je dubokim morima,
vode su se podigle iznad planina.
7 Zaprijetio si vodama i one su pobjegle,
kad si zagrmio, brzo su se povukle.
8 S planina su u doline otekle,
do mjesta koje si im odredio.
9 Postavio si im granicu koju prijeći ne smiju,
da ponovo zemlju ne prekriju.
10 Ti vode iz izvora izlijevaš u klance
pa između planina teku,
11 napajaju svaku divlju životinju.
Divlji magarci gase žeđ,
12 a ptice se pokraj gnijezde,
pjevaju među granama.
13 Iz svojih nebeskih odaja planine natapaš,
zemlja je puna plodova tvoga rada.
14 Ti daješ travu za stoku,
i biljke na korist ljudima,
da stvaraju hranu iz zemlje:
15 vino, koje razveseljuje srce,
ulje, od kojeg se sjaji lice,
i kruh, koji osnažuje tijelo[a].
16 Vodom se natapaju BOŽJA stabla,
libanonski cedrovi koje on posadi.
17 Na njima vrapci grade gnijezda,
a rode svoj dom na jelama.
18 Visoke planine utočište su divokozama,
a stijene planinskim zečevima.
19 Stvorio si mjesec da određuje razdoblja,
sunce zna kada je vrijeme zalaska.
20 Ti spuštaš tamu i pada noć
kad izlaze sve šumske životinje.
21 Lavovi riču za plijenom,
kao da hranu od Boga traže.
22 Kad sunce izađe, oni se povlače
i liježu u svoje jazbine.
23 Tada čovjek ide na posao
i radi do večeri.
24 BOŽE, toliko toga si stvorio!
Sve si mudro učinio.
Puna je zemlja tvojih stvorenja.
25 Gle more, tako je veliko i široko,
vrvi od stvorenja bezbrojnih,
bića malih i velikih.
26 Po njemu plove lađe,
u njemu se igra Levijatan[b],
morska neman koju si stvorio.
27 Svi oni čekaju na tebe,
da im daš hranu u pravo vrijeme.
28 Kad im daješ, oni sabiru,
kad otvoriš ruku, site se dobrima.
29 Kad se od njih okreneš,
oni se uplaše.
Kad im oduzmeš dah[c], oni ugibaju
i u prah se vraćaju.
30 A kad pošalješ svoj dah[d], oni nastaju,
i tako obnavljaš zemlju.
31 Neka BOŽJA slava zauvijek traje!
Neka se BOG u svojim djelima raduje!
32 Kad on zemlju pogleda, ona zadrhti,
kad planine dotakne, one se zadime.
33 Dok sam živ, BOGU ću pjevati,
dok me bude, BOGA ću slaviti.
34 Neka mu se svide moje misli
jer zbog BOGA sam radostan.
35 Neka grešnici nestanu sa zemlje
i neka više ne bude zlih ljudi.
Slavi BOGA, dušo moja!
Slavi BOGA!
Job proklinje dan svog rođenja
3 Tada je Job progovorio i prokleo dan vlastitog rođenja. 2 Rekao je:
3 »Da barem nestane dan kad sam se rodio,
i noć kad je rečeno: ‘Začet je čovjek!’
4 Neka se taj dan pretvori u tamu,
neka ga zaboravi Bog na visini
i neka ga svjetlost ne obasjava.
5 Kad bi mu svjetlo zastrla duboka tama,
prekrili ga tmurni oblaci,
i nadjačala pomrčina!
6 Želim da ga odnese gusta tmina,
da se ne ubraja u dane u godini,
da ne bude ni u jednom mjesecu.
7 Volio bih da je ona noć bila besplodna,
da se u njoj nije čulo radosno klicanje.
8 Neka magi, koji mogu dozvati Levijatana[a],
prokunu dan na koji sam se rodio.
9 Neka potamne zvijezde svanuća tog dana,
neka uzalud čeka svjetlost jutra.
Neka taj dan nikad ne ugleda zrake zore
10 jer mi nije zatvorio vrata utrobe
niti sakrio muku od mojih očiju.
11 Zašto nisam umro u majčinoj utrobi,
zašto nisam izdahnuo izlazeći iz nje?
12 Zašto me majka na koljenima držala
i zašto me grudima nadojila?
13 Jer, da sam umro na porodu,
sada bih ležao u miru.
Spavao bih i spokojno počivao
14 s kraljevima i njihovim savjetnicima,
koji su obnovili ruševne gradove.
15 Bio bih pokopan s vladarima,
koji su zlatom i srebrom punili kuće.
16 Zašto nisam zakopan kao mrtvorođenče,
kao dijete što nije ugledalo svjetlo dana?
17 Tamo zli ne izazivaju nevolje,
tamo se iznemogli odmaraju.
18 Zatočenici su na miru,
ne čuju viku porobljivača.
19 Tamo su i maleni i veliki,
i rob je slobodan od gospodara.
20 Zašto je svjetlo dano onom koji pati
i život onima turobne duše?
21 Oni čeznu za smrću, a smrt ne dolazi;
traže je više nego zakopano blago.
22 Bili bi izvan sebe od radosti,
da nađu grob, od sreće bi klicali.
23 Što će život čovjeku kome je njegov put skriven,
kojega je Bog zagradio sa svih strana?
24 Kad jedem, naviru mi uzdasi,
jecaji mi izviru kao voda.
25 Snašlo me ono od čega sam strepio,
stiglo me ono čega sam se plašio.
26 Nemam ni spokoja ni odmora,
previše sam uznemiren da bih predahnuo.«
10 U Damasku je živio Isusov učenik po imenu Ananija. Imao je viziju u kojoj ga je Gospodin zazvao: »Ananija!«, a on se odazvao: »Evo me, Gospodine.«
11 Gospodin mu je rekao: »Spremi se i pođi u ulicu koja se zove Ravna i u Judinoj[a] kući pitaj za čovjeka iz Tarza zvanog Savao; on sada moli. 12 U viziji mu je rečeno da će mu doći čovjek po imenu Ananija i položiti ruke na njega da bi opet progledao.«
13 Ananija je odgovorio: »Gospodine, mnogi su mi govorili o tom čovjeku. Pričali su da je učinio mnogo zla tvojim svetima u Jeruzalemu. 14 A ovamo je došao s ovlastima vodećih svećenika da uhiti sve koji u tebe vjeruju.«
15 A Gospodin mu je rekao: »Idi! Jer, toga sam čovjeka izabrao da preko njega čuju za mene i kraljevi, i Židovi, i ostali narodi. 16 Ja ću mu pokazati što sve mora pretrpjeti radi moga imena.«
17 Ananija je otišao i uputio se u tu kuću. Položio je ruke na Savla i rekao: »Brate Savle, Gospodin Isus ukazao ti se na putu ovamo. On me je poslao k tebi da bi ti ponovo progledao i napunio se Svetim Duhom.« 18 Istoga je trena nešto poput ljusaka otpalo sa Savlovih očiju i on je progledao. Ustao je i krstio se. 19 Pojeo je nešto hrane i vratila mu se snaga.
Savao govori o Isusu
Savao je ostao nekoliko dana s učenicima u Damasku,
41 Tada su Židovi počeli gunđati i prigovarati Isusu što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s Neba.« 42 Govorili su: »Pa to je Isus, Josipov sin! Poznajemo mu i oca i majku. Kako može tvrditi: ‘Ja sam sišao s Neba?’«
43 Na to im je Isus rekao: »Prestanite mrmljati! 44 K meni mogu doći samo oni koje Otac, koji me je poslao, dovede k meni. A ja ću ih uskrisiti u posljednji dan. 45 Proroci su pisali: ‘Sve će ih Bog poučiti.’[a] Svatko tko sluša Oca i uči od njega, dolazi k meni. 46 To ipak ne znači da je itko vidio Oca. Oca je vidio samo onaj tko dolazi od njega. 47 Govorim vam istinu. Tko vjeruje, ima vječni život. 48 Ja sam kruh koji daje život. 49 Vaši su preci jeli manu u pustinji pa su ipak umrli. 50 Ovo je pak kruh koji je sišao s Neba. Tko jede ovaj kruh, neće nikada umrijeti. 51 Ja sam živi kruh koji je sišao s Neba. Tko bude jeo ovaj kruh, živjet će zauvijek. Kruh, koji ću ja dati, moje je tijelo koje dajem da svijet može živjeti.«
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International