Old/New Testament
1 Najljepša pjesma. Posvećena Salomonu.
Djevojka govori mladiću
2 Kako bih voljela da me poljubiš svojim usnama,
jer tvoji su dodiri slađi od vina.
3 Tvoj miris je tako ugodan.
Kada tvoje ime izgovaram,
kao da mirisno ulje[a] razlijevam.
Zato te vole djevojke.
4 Povedi me sa sobom, požurimo!
Uvedi me u svoju sobu, moj kralju.
Bit ćemo sretni, zahvaljujući tebi.
Slavit ćemo tvoje dodire, od vina slađe.
S pravom te vole djevojke.
Djevojka govori drugim djevojkama
5 O, jeruzalemske djevojke,
tamne sam puti, ali veoma lijepa.
Crna kao šatori[b] Kedarovog[c] plemena,
lijepa kao zavjese Salomonove[d].
6 Ne prezrite moju tamnu put,
to mi je sunce kožu opalilo.
Ljuta su bila na mene moja braća.
Tjerali su me da brinem za vinograde,
tako da za sebe[e] nisam brinula.
Djevojka govori mladiću
7 Reci mi, ti koga ljubi duša moja:
Gdje napasaš svoja stada?[f]
Gdje ih u podne sklanjaš?[g]
Da se ne moram skrivati i lutati
među stadima drugih pastira.
Mladić govori djevojci
8 Ako ne znaš, najljepša,
gdje ćeš me naći,
samo prati tragove ovaca
i napasaj svoje kozliće
blizu pastirskih sjenica.
9 Krasna si, ljubavi moja,
kao ždrebica faraonskih kočija.
10 Lijep nakit krasi tvoje lice,
a vrat ti ukrašavaju ogrlice.
11 Načinit ćemo ti još zlatnog nakita
sa srebrnim ukrasima.
Djevojka govori
12 Moj miomiris ide prema kralju
dok se odmara na ležaju.
13 Moj dragi je kao vrećica smirne
koja noću leži na mojim prsima.
14 Moj dragi je kao cvijeće kane
što cvijeta u vinogradima En Gedija.
Mladić govori
15 Kako si lijepa, ljubavi moja!
O, kako si lijepa!
Oči su ti nježne kao golubice.
Djevojka govori
16 I ti si, ljubavi, prekrasan,
meni tako privlačan!
Ugodan je naš ležaj od zelenila.
17 Natkriljuju nas i skrivaju
grane cedrova i borova.
2 Ja sam kao mali šafran na poljima Šarona,
kao ljiljan što cvjeta po dolinama.
Mladić
2 Moja draga je među djevojkama
kao ljiljan među trnjem.
Djevojka
3 Dragi moj, među drugim mladićima,
ti si kao jabuka među šumskim stablima.
Milina je u tvoju sjenu sjesti
i tvoj sladak plod jesti.
4 Doveo si me k sebi na gozbu,
ogrnuo me zastavom ljubavi.
5 Okrijepi me kolačima od grožđica,
osvježi me jabukama,
jer slaba sam od strasti.
6 Lijevu mi ruku pod glavu stavi,
a desnom me miluj.
7 Zaklinjem vas, djevojke Jeruzalema,
divljim srnama i košutama,[h]
ne ometajte našu ljubav,
pustite nas dok uživamo.
Djevojka
8 Čujem svog voljenoga!
Evo, stiže, preskače planine,
preskakuje bregove.
9 Moj dragi je kao srna,
ili kao mladi jelen.
Tu je, tik iza našeg zida,
gleda kroz prozore,
viri kroz rešetke.
10 Moj voljeni me zove:
»Dođi sa mnom, draga moja,
izađi, ljepotice moja!
11 Gledaj, zima je prošla
i kiše su prestale.
12 Cvijeće se pojavljuje na tlu.
Vrijeme je za pjesmu[i]
i grlice se svuda čuju.
13 Na smokvi zriju plodovi,
loza u cvatu slatko miriši.
Dođi sa mnom, ljubavi moja,
idemo, ljepotice moja!«
Mladić
14 Golubice moja, što se skrivaš
u pukotinama stijena, u zaklonu planina,
daj da ti vidim lice, da ti čujem glas.
Jer, glas ti je umilan, a lice tako lijepo.
Djevojka, drugim djevojkama
15 Pohvatajte nam lisice,
male lisice što pustoše vinograd.
Jer, naš je vinograd sad u cvatu.
16 Moj voljeni je samo moj,
a ja sam njegova.
On napasa stada među ljiljanima
17 sve dok ne svane dan
i rasprši se tama.
Idi sad, voljeni, pojuri kao srna
ili mladi jelen, preko gorskih padina[j].
Djevojka
3 Noćima sam u krevetu ležala,
za voljenim sam čeznula.
Čeznula, ali ga nisam pronašla.
2 Rekla sam: »Ustat ću i proći gradom,
po ulicama i gradskim trgovima,
potražit ću svog voljenoga.«
Tražila sam, ali ga nisam pronašla.
3 Ali mene su pronašli stražari,
gradski stražari u ophodnji.
Pitala sam ih:
»Jeste li vidjeli moga voljenog?«
4 Tek što sam ih ostavila,
svoju ljubav sam našla.
Držala sam ga, nisam puštala,
dok ga nisam uvela u svoju kuću,
u sobu gdje mi je život započeo.[k]
Djevojka, drugim djevojkama
5 Zaklinjem vas, djevojke Jeruzalema,
divljim srnama i košutama,
ne ometajte našu ljubav,
pustite nas dok uživamo.
Djevojka
6 Tko to dolazi iz divljine,
kao iz dimnog oblaka,
što miriši po smirni i tamjanu
i drugim posebnim mirisima?[l]
7 Gle, Salomonova kraljevska nosiljka!
Čuva je šezdeset ratnika,
snažnih izraelskih vojnika.
8 Svi su maču vični
i u borbi prekaljeni.
Mačevi su im uz bok pripasani,
spremni su na noćne opasnosti.
9 Salomon ima kraljevsku nosiljku,
izrađenu od libanonskog drveta.
10 Njeni su ugaoni stupovi od srebra,
naslon od zlata, sjedište od grimiza.
Iznutra su je Jeruzalemke
cijelu kožom[m] presvukle.
11 Žene sionske, izađite,
kralja Salomona gledajte!
Nosi krunu koju mu je majka dala
na dan njegovog vjenčanja,
na dan kad je bio sretan!
Ostali apostoli prihvaćaju Pavla
2 Nakon četrnaest godina, ponovo sam otišao u Jeruzalem. Barnaba je išao sa mnom, a poveo sam i Tita. 2 Otišao sam jer mi je Bog pokazao da trebam ići. U osobnom susretu s onima, koji su smatrani vođama Crkve, izložio sam Radosnu vijest koju sam propovijedao među nežidovima, tako da bih znao da smo suglasni i da moj prijašnji i sadašnji trud nije uzalud.
3 Čak ni od Tita, koji je Grk, nisu zahtijevali da se obreže. 4 Pitanje obrezanja došlo je na red zbog lažne braće, koja su se potajno uvukla u naše redove; prikrali su se da nas uhode u slobodi koju imamo u Isusu Kristu i da bi nas učinili robovima. 5 No mi se ni na trenutak nismo pokorili zahtjevima lažne braće tako da bi istina Radosne vijesti mogla ostati čvrsta među vama, nežidovskim vjernicima.
6 I ti ljudi, koji su smatrani vođama Crkve, nisu ništa dodali poruci koju propovijedam. Meni je svejedno što su oni: svi su ljudi jednaki pred Bogom. 7 No vidjeli su da mi je bilo povjereno propovijedanje Radosne vijesti nežidovskim narodima, kao što je Petru povjereno propovijedanje Radosne vijesti Židovima. 8 Jer, Bog je Petra učinio apostolom za Židove, a isti je Bog mene učinio apostolom za nežidove. 9 Jakov, Petar i Ivan, koji su bili smatrani glavnim vođama, prepoznali su milost koju mi je Bog dao i prihvatili su Barnabu i mene kao suradnike. Složili su se da mi idemo propovijedati nežidovima, a oni Židovima. 10 Samo su nas molili da ne zaboravimo pomagati siromašnima, kao što sam i namjeravao činiti.
Pavao i Petar
11 No kad je Petar došao u Antiohiju, otvoreno sam mu se suprotstavio jer je bez sumnje bio u krivu. 12 Naime, u Antiohiji se Petar prvo družio i jeo s nežidovskim kršćanima, ali kada su onamo došli neki Jakovljevi ljudi, povukao se i odvojio od nežidova. Bojao se Židova koji vjeruju da se nežidovi moraju obrezati kako bi postali dio Božjeg naroda. 13 I ostali su mu se Židovi pridružili u njegovom licemjerju. Čak je i Barnaba bio zaveden njihovim licemjerjem. 14 Kad sam vidio da se ne ponašaju u skladu s istinom Radosne vijesti, rekao sam Petru pred svima: »Ti, koji si Židov, živiš kao nežidov. Zašto onda tjeraš nežidove da žive kao Židovi?«
15 Mi smo Židovi po rođenju i ne pripadamo nežidovima koje smatramo grešnicima. 16 No znamo da čovjek nije opravdan time što se pridržava Zakona, nego po vjeri u Isusa Krista[a]. Zato smo i povjerovali u Krista Isusa da bismo bili opravdani pred Bogom zbog vjere u Krista[b], a ne zbog držanja Zakona.
17 Jer, nitko neće biti opravdan vršenjem Zakona. I mi smo Židovi došli Kristu da budemo opravdani pred Bogom jer smo se i mi pokazali grešnicima. Znači li to da nas je Krist učinio grešnicima? Naravno da ne! 18 Ako ponovo počnem zagovarati ono što sam napustio, postajem prijestupnik. 19 Doista, ja sam umro Zakonu jer me Zakon usmrtio, da bih živio za Boga. Želim time reći da sam razapet s Kristom. 20 Ne živim više ja, nego Krist živi u meni. Život, koji sada živim u svom tijelu, živim po vjeri u Božjega Sina koji me volio i predao samoga sebe da me spasi. 21 Ne prezirem Božju milost jer, kad bi nas Zakon mogao opravdati pred Bogom, Kristova bi smrt bila nepotrebna.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International