Beginning
Job završava svoju obranu
29 Potom je Job nastavio svoj govor:
2 »O, da bar moj život može opet biti
kao prije ovih mjeseci koji su protekli;
da se vrate dani kad me Bog čuvao.
3 Njegova svjetiljka sjala mi je nad glavom
u njegovoj sam svjetlosti hodao kroz tamu.
4 Da se bar vrate dani moje snage i uspjeha,
kad je Bog bio prijatelj domu mome.[a]
5 Svemoćni Bog još je bio sa mnom,
a moja su me djeca okruživala.
6 Tada sam noge prao u mlijeku,
a iz tijeska su tekli potoci ulja.
7 Tada sam dolazio na gradska vrata
i zauzimao svoje mjesto na trgu.
8 Mladići bi me vidjeli i uklanjali se,
a starci se dizali i ostajali na nogama.
9 Poglavari bi prekidali razgovor
i usta pokrivali rukom,
10 glasovi najuglednijih bi utihnuli,
jezik bi im se zalijepio za nepce.
11 Tko bi me god čuo, hvalio me,
a tko bi me vidio, lijepo je govorio o meni
12 jer sam izbavljao siromaha kad bi zavapio
i siroče kojem nije imao tko pomoći.
13 Samrtnici su me blagoslivljali,
a ja sam učinio da srce udovice kliče od radosti.
14 Pravednost sam odjenuo kao odjeću,
pravda mi je pokrivala tijelo i glavu.
15 Bio sam oči slijepome i noge hromome,
16 onima u potrebi—bio sam otac,
a neznanca sam zastupao u parnici.
17 Razbijao sam zube pokvarenjaku
i plijen mu otimao iz usta.
18 Uvijek sam mislio da ću umrijeti okružen obitelji,
da će mi dani biti brojni kao zrnca pijeska.
19 Korijenje će mi dopirati do vode,
a rosa će mi svu noć prekrivati grane.
20 Moja slava će se stalno obnavljati,
a u ruci ću uvijek imati novi lûk.
21 Ljudi su me željno slušali
i u tišini čekali moj savjet.
22 Nakon što bih govorio, svi bi šutjeli,
moje riječi su ih škropile, nježno kao rosa.
23 Iščekivali su me kao kišu,
a moje su riječi upijali kao proljetni pljusak.
24 Kad bih im se osmjehnuo, to im je bila nagrada,
vedrina mog lica bila im je dragocjena.
25 Ja sam im određivao put
i vodio ih kao poglavar.
Bio sam kao kralj među svojom vojskom,
kao onaj koji tješi ožalošćene.
30 A sad mi se rugaju mlađi od mene!
Njihove očeve ne bih stavio ni među svoje pse ovčare.
2 Ništa mi nije koristila njihova snaga
jer im je jakost nestala.
3 U oskudici i gladi moraju žvakati
sasušenu i opustošenu zemlju.
4 Trgaju lišće slanih biljaka u pustinji
i hrane se korijenjem smrekina grma.
5 Izopćeni su iz ljudskog društva,
za njima viču kao za kradljivcima.
6 Spavaju po suhim koritima potoka,
po rupama u zemlji i među stijenjem.
7 U grmlju ispuštaju urlike
i pod trnjem zajedno liježu.
8 Ta gomila bezvrijednih i bezimenih ljudi
bičem je bila potjerana iz zemlje.
9 A sada, oni meni pjevaju rugalice,
moje ime za njih je psovka.
10 Odvratan sam im i drže se dalje od mene,
osim kad mi treba pljunuti u lice.
11 Sad kad je Bog olabavio tetivu mog lûka
i udario me nevoljom,
oni se preda mnom više ne ustežu.
12 Zdesna rulja na mene ustaje,
gone me iz mjesta u mjesto
i grade opsade protiv mene.
13 Moju stazu su razorili,
uspjeli su me uništiti,
a nikoga nema da mi pomogne.
14 Nadiru kao kroz širok procijep,
preko razvalina navaljuju.
15 Užasi me preplavljuju.
Moj je ugled nestao kao vjetar,
spokoj mi se rasplinuo kao oblak.
16 Sada mi se snaga iscrpljuje,
zgrabili su me dani nevolje.
17 Noć mi probada kosti,
bol nikad ne ide na počinak.
18 Bog me zgrabio za ovratnik
i zgužvao mi odjeću.
19 U blato me bacio,
postao sam prah i pepeo.
20 K tebi vapim, Bože, a ti ne odgovaraš.
Stojim pred tobom, a ti me samo gledaš.
21 Postao si okrutan prema meni,
snagom svoje ruke na mene se obaraš.
22 U vjetar me dižeš i na njemu nosiš,
rastavljaš me u oluji.
23 Znam da ćeš me odvesti u smrt,
na mjesto određeno svim živima.
24 Nisam digao ruku na slomljenoga
dok je vapio u svojoj muci.
25 Plakao sam nad ljudima u nevolji.
Duša me boljela zbog siromaha.
26 A kad sam se nadao dobru, došlo je zlo.
Kad sam iščekivao svjetlost, došla je tama.
27 Utroba mi ključa bez prestanka,
susreću me dani patnje.
28 Hodam potišten, bez utjehe,
na skupu ustajem i vapim.
29 Šakalima sam postao brat,
nojevima drug.
30 Koža mi je sva pocrnjela,
tijelo mi vrućica sažiže.
31 Lira mi svira samo žalopojku,
iz frule dopire naricanje.
31 Svojim očima sam zapovjedio
da ne gledaju djevojke požudno.
2 Jer, što je čovjeku dodijelio Bog na nebesima,
što će naslijediti od Svemoćnog u visinama?
3 Ne zadesi li propast pokvarene,
a nesreća one koji čine zlodjela?
4 Zar on ne vidi moje putove
i ne broji sve moje korake?
5 Ako sam hodao u laži
ili mi je noga hitala za prijevarom,
6 neka me Bog izmjeri na vagi pravednosti
i znat će jesam li besprijekoran.
7 Ako mi je korak skrenuo sa staze,
ako mi se srce povelo za očima
i ako su mi se ruke uprljale grijehom,
8 neka onda drugi pojede što sam zasijao,
neka moje usjeve iščupaju iz korijena.
9 Ako sam drugu ženu poželio,
ako sam ženu susjeda vrebao,
10 neka moja žena bude ropkinja drugome,
neka je drugi seksualno iskorištavaju.
11 Jer, to bi bilo sramotno djelo,
grijeh koji zaslužuje kaznu.
12 Jer, to je vatra koja spaljuje do groba[b],
koja bi sve moje usjeve spalila do korijena.
13 Ako sam svojim slugama i sluškinjama uskratio pravdu
kad su se na mene žalili,
14 što ću učiniti kad Bog ustane?
Što ću odgovoriti kad budem pozvan položiti račun?
15 Nije li i njih sazdao onaj koji je mene sazdao u majčinoj utrobi?
Nije li nas sve Bog oblikovao u našim majkama?
16 Nisam se oglušio na molbe siromaha
niti dopustio da udovica očajava.
17 Nisam jeo zalogaj kruha,
a da ga nisam podijelio sa siročetom.
18 Od svoje mladosti bio sam mu kao otac,
a od svog rođenja udovicu sam vodio kao pastir.
19 Ako sam gledao nekog kako trpi bez odjeće,
ili ako siromah ne bi imao pokrivač,
20 ugrijao bih ga runom svojih ovaca,
a on bi me od srca blagoslivljao.
21 Ako sam na siroče podigao ruku,
znajući da imam utjecaja na sudu,
22 neka mi se ruka iščaši iz zgloba
i neka bude iščupana iz ramena.
23 Ali ja sam se čuvao zbog straha da mi Bog ne pošalje propast
i zbog njegovog veličanstva nisam činio zla.
24 Nisam se nikad pouzdao u imovinu,
nisam ni čistom zlatu rekao: ‘Sigurnosti moja.’
25 Nisam se radovao ni svome velikom bogatstvu
iako sam ga stekao svojim rukama.
26 Nisam štovao sunce u njegovoj blistavosti,
ni mjesec koji putuje u svome sjaju.
27 Nije mi srce bilo potajno zavedeno,
da im iskazujem štovanje.
28 Bio bi to zločin koji zaslužuje kaznu
jer bih iznevjerio Svemoćnog Boga.
29 Nisam se radovao zbog nesreće svog neprijatelja
niti slavio zbog nevolje koja ga je snašla.
30 Nisam svojim ustima dao da zgriješe,
prizivajući prokletstvo na njegov život.
31 Ljudi iz mog doma dobro su znali
da sam svakome dao mesa da se najede.
32 Nijedan došljak nije morao vani prenoćiti
jer sam putniku uvijek otvarao vrata.
33 Nisam tajio svoj grijeh, kao što to čine ljudi,
u srcu skrivajući svoju krivnju.
34 Jer, nisam se plašio mišljenja mnoštva
niti se bojao da bi me rodbina prezrela.
Zato nikada nisam šutio
niti se u kući skrivao.
35 O, kad bi bilo nekog da me sasluša!
Evo, potpisujem svoju obranu.
Neka mi Svemoćni odgovori,
neka moj tužitelj napiše optužnicu.
36 Na svom ramenu bih je nosio
i stavio je na sebe kao krunu.
37 Položio bih mu račun o svim svojim postupcima,
pristupio bih mu kao princ, bez straha.
38 Ako moja zemlja zaviče protiv mene
i ako sve njene brazde zaplaču zajedno,
39 ako sam pojeo usjeve ne plativši radnicima,
ako sam ih izgladnio do smrti—
40 umjesto pšenice neka iznikne trnje
i umjesto ječma korov.«
Ovime završavaju Jobovi govori.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International