Revised Common Lectionary (Semicontinuous)

Mojsijeva smrt

34 Zatim se Mojsije s moapskih poljana popeo na planinu Nebo, na vrh Pisgu, nasuprot Jerihona. BOG mu je pokazao cijelu zemlju od Gileada do Dana, ² čitavu Naftalijevu, Efrajimovu i Manašeovu zemlju, svu Judinu zemlju sve do Sredozemnog mora^[a], ³ kraj Negev i cijelu dolinu, koja se proteže od Jerihona, grada palmi, do Soara.

⁴ BOG mu je rekao: »Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu rekavši: ‘Dat ću je vašim potomcima.’ Dopustio sam ti da je vidiš svojim očima, ali nećeš prijeći onamo.«

⁵ Zatim je BOŽJI sluga Mojsije umro ondje u Moabu, kao što je BOG i rekao. ⁶ Bog ga je sahranio u zemlji Moabu, u dolini nasuprot Bet Peora, ali ni do danas nitko ne zna gdje mu je grob. ⁷ Mojsije je imao sto dvadeset godina kad je umro, ali vid mu nije oslabio niti mu se iscrpjela snaga. ⁸ Izraelci su trideset dana oplakivali Mojsija na Moapskim poljanama, a zatim je završilo vrijeme žalosti.

⁹ Jošua, Nunov sin, bio je pun duha mudrosti jer je Mojsije na njega bio položio ruke. Izraelci su ga slušali i činili onako kako je BOG zapovjedio Mojsiju.

¹⁰ Nikad više u Izraelu nije bilo proroka poput Mojsija, kojeg je BOG poznavao licem u lice. ¹¹ Nitko drugi nije učinio takva znamenja i čuda kao on, kad ga je BOG poslao u Egipat k faraonu, svim njegovim službenicima i cijeloj njegovoj zemlji. ¹² Nijedan drugi prorok nije učinio tako silna i zastrašujuća djela kakva je Mojsije učinio naočigled cijeloga Izraela.

Četvrta knjiga psalama

(Psalmi 90–106)

Molitva prolaznog naroda neprolaznom Bogu

Molitva Mojsija, Božjeg čovjeka.

Pavlov rad u Solunu

2 Braćo i sestre, vi sami znate da naš boravak kod vas nije bio uzaludan. ² Kao što znate, u Filipima smo trpjeli i bili vrijeđani, ali uz Božju pomoć hrabro smo vam propovijedali Božju Radosnu vijest, bez obzira na jak otpor. ³ Zaista, ono što propovijedamo ne proizlazi iz zablude ili krivih motiva. Ne pokušavamo nikoga prevariti. ⁴ Naprotiv, govorimo kao ljudi koje je Bog smatrao dostojnima propovijedanja Radosne vijesti. Ne pokušavamo udovoljiti ljudima, nego Bogu koji preispituje naša srca. ⁵ Zaista, kao što znate, nismo došli s laskavim riječima niti nam je propovijedanje služilo kao izlika da sakrijemo svoju pohlepu. Bog nam je svjedok u tome! ⁶ I nismo tražili da nas slave ljudi—niti vi niti itko drugi.

⁷ A mogli smo to zahtijevati kao Kristovi apostoli. No bili smo blagi među vama,^[a] kao majka koja se s ljubavlju brine o svojoj djeci. ⁸ Prema vama smo osjećali toliku naklonost da smo bili spremni podijeliti s vama, ne samo Božju Radosnu vijest nego i vlastite živote, jer smo vas zavoljeli.

Najvažnija zapovijed

(Mk 12,28-34; Lk 10,25-28)

³⁴ Kad su čuli kako je Isus svojim odgovorom ušutkao saduceje, okupili su se farizeji. ³⁵ Jedan od njih, učitelj Zakona, u namjeri da ga iskuša, upitao je: ³⁶ »Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?«

³⁷ A Isus mu je rekao: »‘Voli Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!’^{[a] 38} To je prva i najvažnija zapovijed. ³⁹ Zatim je tu druga zapovijed, jednaka prvoj: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga!’^{[b] 40} Cijeli Zakon i spisi proroka temelje se na ovim dvjema zapovijedima.«

Pitanje o Kristu i Davidu

(Mk 12,35-37; Lk 20,41-44)

⁴¹ Dok su farizeji još bili na okupu, Isus ih je upitao: ⁴² »Što mislite o Kristu^[c]? Čiji je on potomak?«

Odgovorili su mu: »Davidov.«

⁴³ A on im je rekao: »Kako to da ga David, potaknut Duhom, naziva Gospodinom, izjavivši:

⁴⁵ Dakle, ako ga David naziva Gospodinom, kako mu onda Krist može biti potomak?« ⁴⁶ Ali nitko mu nije mogao odgovoriti na to niti ga se tko od toga dana usudio išta pitati.