M’Cheyne Bible Reading Plan

Božje obećanje i savez s Abramom

17 Kad je Abram imao devedeset i devet godina, BOG mu se objavio i rekao mu: »Ja sam Bog Svemoćni^[a]. Živi u mojoj prisutnosti, slušaj me i čini što je dobro. ² Sklopit ću savez s tobom i dat ću ti mnogo potomaka.«

³ Abram se poklonio do zemlje, a Bog mu je rekao: ⁴ »Ovo je moj savez s tobom: Bit ćeš otac mnogih naroda. ⁵ Više se nećeš zvati Abram^[b], nego će ti ime biti Abraham^[c] jer sam te učinio ocem mnogih naroda. ⁶ Dat ću ti mnogo potomaka, pa će od tebe nastati narodi i poteći kraljevi. ⁷ Sklopit ću savez s tobom i tvojim potomcima iz naraštaja u naraštaj. Bit će to vječni savez. I bit ću tvoj Bog i Bog tvojih potomaka. ⁸ Tebi i tvojim potomcima zauvijek ću dati u posjed svu zemlju Kanaan, u kojoj si sada došljak. I bit ću njihov Bog.«

Obrezanje kao znak saveza

⁹ Zatim je Bog rekao Abrahamu: »A ti se drži mog saveza—ti i tvoji potomci iz naraštaja u naraštaj. ¹⁰ Ovo je moj savez s tobom i tvojim potomcima koji trebaš držati: svako vaše muško dijete mora biti obrezano^[d]. ¹¹ Odstranite kožicu spolovila, i to će biti znak saveza između mene i vas. ¹² Neka se, iz naraštaja u naraštaj, svako muško dijete obreže osmog dana po rođenju. Tako i svaki rob rođen u tvome domu ili kupljen od stranca, a koji nije tvoj potomak. ¹³ Bilo da je rođen u tvom domu ili kupljen, mora ga se obrezati. Na vašem će tijelu biti znak da moj savez traje zauvijek. ¹⁴ Svako neobrezano muško—svaki onaj kome se ne obreže kožica spolovila—neka se odstrani iz svog naroda, zbog kršenja saveza.«

Obećani sin Izak

¹⁵ Bog je još rekao Abrahamu: »Svoju ženu više ne zovi Saraja jer će joj ime biti Sara^[e]. ¹⁶ Blagoslovit ću je i od nje ti dati sina. Blagoslovit ću je tako da će postati majka narodima i kraljevi naroda poteći će od nje.«

¹⁷ Nato se Abraham pokloni do zemlje pa se nasmije i reče u sebi: »Zar će se čovjeku koji ima sto godina roditi dijete? Zar će Sara s devedeset godina postati majka?«

¹⁸ Zatim je rekao Bogu: »Kad bi barem Išmael uživao tvoju naklonost.«

¹⁹ Bog je odgovorio: »Ne! Tvoja žena Sara rodit će ti sina, a ti ćeš mu dati ime Izak^[f]. S njim i njegovim potomcima sklopit ću vječni savez. ²⁰ Čuo sam što si želio za Išmaela. Blagoslovit ću ga, učiniti ga plodnim i dati mu mnogo potomaka. Bit će otac dvanaestorici glavara i od njega ću načiniti velik narod. ²¹ No svoj ću savez sklopiti s Izakom, kojeg će ti Sara roditi dogodine u ovo vrijeme.«

²² Kad je završio razgovor s Abrahamom, Bog se podigao od njega.

²³ Istoga je dana Abraham učinio što mu je Bog bio rekao. Obrezao je svog sina Išmaela i sve robove rođene u svom domu i sve kupljene robove—svako muško iz svog doma. ²⁴ Abraham je imao devedeset i devet godina kad se obrezao, ²⁵ a njegov sin Išmael trinaest. ²⁶ Tako su se Abraham i njegov sin Išmael obrezali istog dana, ²⁷ a s njima i svi muškarci u Abrahamovom domu—robovi rođeni u njegovom domu i oni kupljeni.

Opomena nevjernom naraštaju

(Mk 8,11-13; Lk 12,54-56)

16 Isusu su prišli farizeji i saduceji s namjerom da ga iskušaju i zatražili da učini neko čudo koje bi im bilo znak da je došao od Boga.

² Isus im je odgovorio: »Kad pada mrak, vi kažete: ‘Bit će lijepo vrijeme jer je nebo crveno.’ ³ A ujutro kažete: ‘Bit će nevrijeme jer je nebo crveno i tmurno.’ Znate protumačiti izgled neba, ali ne znate protumačiti znakove vremena u kojem živite. ⁴ Zao i nevjeran naraštaj traži znak, ali neće dobiti drugi znak osim znaka proroka Jone^[a].« Tada ih je ostavio i otišao.

Učenici ne razumiju Isusa

(Mk 8,14-21)

⁵ Isusovi su učenici pošli na drugu stranu jezera, ali su zaboravili ponijeti kruh. ⁶ Isus im je rekao: »Čuvajte se farizejskoga i saducejskoga kvasca!«

⁷ A oni su međusobno počeli raspravljati pa su rekli: »To je vjerojatno rekao zato što nismo ponijeli kruh.«

⁸ Isus je znao o čemu razgovaraju pa je rekao: »Vaša je vjera premala. Zašto raspravljate među sobom o tome što nemate kruha? ⁹ Zar još uvijek ne shvaćate? Zar se ne sjećate pet kruhova za pet tisuća ljudi i koliko ste košara ostataka nakupili? ¹⁰ Ne sjećate li se sedam kruhova za četiri tisuće ljudi i koliko ste košara ostataka nakupili? ¹¹ Kako ne shvaćate da nisam govorio o kruhu kad sam vam rekao da se čuvate farizejskoga i saducejskoga kvasca?« ¹² Tada su shvatili da im nije govorio da se čuvaju krušnoga kvasca, nego farizejskoga i saducejskoga učenja.

Isus je Krist (Mesija)

(Mk 8,27-30; Lk 9,18-21)

¹³ Kad je Isus došao na područje Cezareje Filipove, upitao je svoje učenike: »Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?«

¹⁴ Odgovorili su: »Neki kažu da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, a treći da si Jeremija ili jedan od proroka.«

¹⁵ Upitao ih je: »A što vi kažete: tko sam ja?«

¹⁶ Odgovorio mu je Šimun Petar: »Ti si Krist—Sin živoga Boga!«

¹⁷ Isus mu je na to rekao: »Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer nije ti to otkrio nitko od ljudi, već moj nebeski Otac. ¹⁸ Kažem ti, ti si Petar^[b], a na toj Stijeni izgradit ću svoju Crkvu koju sile zla^[c] neće moći nadvladati. ¹⁹ Dat ću ti ključeve Kraljevstva nebeskog i, što god svežeš na Zemlji, bit će svezano i na Nebu, a što god odriješiš na Zemlji, bit će odriješeno i na Nebu.«^{[d] 20} Tada je svojim učenicima strogo naredio da nikomu ne govore da je on Krist.

Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuću

(Mk 8,31–9,1; Lk 9,22-27)

²¹ Od toga je vremena Isus počeo svojim učenicima objašnjavati da mora ići u Jeruzalem i da će ondje mnogo pretrpjeti od starješina, svećeničkih poglavara i učitelja Zakona; da mora biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.

²² Tada ga je Petar poveo na stranu i počeo ga odvraćati, govoreći mu: »Gospodine, neka ti Bog bude milostiv! To se tebi nikada ne smije dogoditi.«

²³ Isus se okrenuo Petru i rekao: »Odlazi od mene, Sotono^[e]! Samo mi smetaš jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske.«

²⁴ Tada je Isus rekao svojim učenicima: »Ako me tko želi slijediti, treba se odreći samoga sebe, uzeti križ i poći za mnom. ²⁵ Tko god želi spasiti svoj život—izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi mene—naći će ga. ²⁶ Kakvu će korist imati onaj tko dobije cijeli svijet, a pritom izgubi vlastiti život? Jer, što može čovjek dati u zamjenu za svoj život? ²⁷ Sin Čovječji doći će u slavi svoga Oca sa svojim anđelima. Tada će dati nagradu svakomu za njegova djela. ²⁸ Istinu vam kažem: neki od ovih ovdje neće okusiti smrt dok ne vide Sina Čovječjeg kako dolazi sa svojim Kraljevstvom.«

Urota protiv Nehemije

6 Sanbalat, Tobija, Arapin Gešem i ostali naši neprijatelji doznali su da sam sagradio zidine i da u njima nije ostalo nijednog otvora—iako još nisam postavio krila na vrata. ² Sanbalat i Gešem su mi poručili: »Hajde da se sastanemo u mjestu Kefirim, u dolini Ono.«

No namjeravali su mi nauditi ³ pa sam im poslao glasnike s ovim odgovorom: »U velikom sam poslu i ne mogu doći. Posao bi stao ako bih ga ostavio i otišao k vama.«

⁴ Četiri su mi puta slali istu poruku, a ja sam im svaki put isto odgovarao.

⁵ Zatim mi je, peti put, Sanbalat poslao svog pomoćnika s istom porukom i nezapečaćenim pismom u ruci ⁶ u kojem je pisalo:

»Šire se glasine među narodima, a Gešem ih potvrđuje. Ti i Židovi spremate se na pobunu, stoga i gradite zidine. Govori se da ćeš postati njihov kralj ⁷ i da si već postavio proroke da o tebi objave u Jeruzalemu: ‘Juda ima kralja!’ O tome će biti obaviješten perzijski kralj, zato dođi na savjetovanje sa mnom.«

⁸ Poslao sam mu ovaj odgovor: »Ništa od toga što kažeš nije se dogodilo, nego si sve to smislio u svojoj glavi.«

⁹ Svi su nas oni htjeli uplašiti, misleći: »Odustat će od posla i neće ga završiti.«

A sad, Bože, osnaži me!

¹⁰ Jednog sam dana otišao u kuću Šemaje, Delajinog sina i Mehetabelovog unuka, dok je bio zatvoren u svojoj kući.^[a]

Rekao je: »Nađimo se u Božjem Hramu, u Svetištu^[b], i zatvorimo vrata jer će doći da te ubiju. Već će noćas doći da te ubiju.«

¹¹ No odgovorio sam mu: »Zar ja da bježim? Može li čovjek kao što sam ja ući u Hram i ostati živ? Neću tamo ulaziti!«

¹² Tada sam shvatio da ga nije poslao Bog, nego su mu Tobija i Sanbalat platili da me prevari porukom. ¹³ Unajmili su ga da me zastraši pa da me navede na grijeh. Oni bi me zatim ozloglasili i osramotili.

¹⁴ Bože moj, sjeti se Tobije i Sanbalata po njihovim djelima. Sjeti se i proročice Noadije i ostalih proroka koji su me htjeli zastrašiti.

Završetak zidina

¹⁵ Zidine su završene dvadeset i petog dana mjeseca Elula^[c], za pedeset i dva dana. ¹⁶ Kad su svi naši neprijatelji čuli i svi narodi oko nas vidjeli da su zidine završene, obeshrabrili su se. Shvatili su da je to djelo učinjeno uz pomoć našeg Boga. ¹⁷ Tih su dana židovski vođe slali mnoga pisma Tobiji, a on im je odgovarao. ¹⁸ Mnogi su ljudi u Judi bili prisegom vezani uz njega jer je bio zet Šekanije, Arahovog sina, a njegov je sin Johanan oženio kćer Mešulama, Berekijinog sina. ¹⁹ Osim toga, meni su govorili o njegovim dobrim djelima, a njemu su govorili što sam ja rekao. Tobija je stalno slao pisma da me zastraši.

Timotej se pridružuje Pavlu

16 Pavao je došao i u gradove Derbu i Listru. Ondje je živio sljedbenik po imenu Timotej. Njegova je majka bila vjernica, inače Židovka, a otac mu je bio Grk. ² Braća u Listri i Ikoniju vrlo su lijepo govorila o Timoteju. ³ Pavao je htio da Timotej pođe s njim na put. Obrezao ga je zbog Židova u tim mjestima jer su oni svi znali da je Timotejev otac Grk. ⁴ Na putu kroz gradove, Pavao i njegovi suputnici prenosili su vjernicima odluke koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu te tražili od njih da ih poštuju. ⁵ Crkve su se tako učvršćivale u vjeri i svakim danom postajale brojnije.

⁶ Pavlu i njegovim suputnicima Sveti Duh nije dopustio da propovijedaju Božju poruku u Aziji pa su prošli kroz pokrajine Frigiju i Galaciju. ⁷ Kad su došli na granicu Mizije, htjeli su otići u Bitiniju, ali im Isusov Duh to nije dopustio. ⁸ Tako su samo prošli pokraj Mizije i stigli u Troadu. ⁹ Te je noći Pavao imao viziju: pred sobom je vidio čovjeka iz pokrajine Makedonije kako stoji i moli: »Dođi k nama u Makedoniju! Pomozi nam!« ¹⁰ Odmah nakon tog viđenja, krenuli smo u Makedoniju. Zaključili smo da nas je Bog pozvao da i njima objavimo Radosnu vijest.

Lidijino obraćenje

¹¹ Isplovili smo iz Troade ravno u Samotraku. Sljedećeg smo dana doplovili do Neapola, ¹² a odatle krenuli u Filipe, rimsku koloniju i ujedno najvažniji grad toga dijela Makedonije. U njemu smo ostali nekoliko dana.

¹³ Na šabat smo izašli van gradskih vrata, na obalu rijeke. Mislili smo da ćemo tamo naći mjesto za molitvu. Okupile su se neke žene, a mi smo sjeli i počeli s njima razgovarati. ¹⁴ Među njima se nalazila žena po imenu Lidija, prodavačica grimizne odjeće. Bila je iz grada Tijatire i štovala je pravoga Boga. Slušala je što se govorilo, a Bog joj je otvorio srce da prihvati Pavlove riječi. ¹⁵ Nakon što su se ona i svi njezini ukućani krstili, pozvala nas je u svoju kuću i rekla nam: »Ako smatrate da sam istinska Gospodinova vjernica, onda dođite i odsjednite u mojoj kući!« I nagovorila nas je da ostanemo kod nje.

Pavao i Sila u zatvoru

¹⁶ Jednom, kad smo išli na molitveno mjesto, susreli smo neku ropkinju koja je u sebi imala duha kojim je proricala budućnost. Na taj je način svojim gospodarima pribavljala mnogo novca. ¹⁷ Ona je išla za Pavlom i za nama te vikala: »Ovi su ljudi sluge Svevišnjega Boga! Oni vam govore kako ćete se spasiti!« ¹⁸ Danima je tako radila. Pavlu je to dozlogrdilo pa se okrenuo i naredio duhu: »U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da izađeš iz nje!« Istoga je trena duh izašao iz nje.

¹⁹ Kad su njezini gospodari vidjeli da im je propao izvor zarade, zgrabili su Pavla i Silu te ih odvukli na trg pred poglavare. ²⁰ Izveli su ih pred upravitelje i rekli: »Ovi su ljudi Židovi i prave nered po gradu. ²¹ Zagovaraju običaje koje—po Zakonu—mi Rimljani ne možemo niti slijediti niti odobriti.« ²² A mnoštvo se pridružilo napadima na Pavla i Silu. Upravitelji su strgnuli s njih odjeću i naredili da ih išibaju. ²³ Nakon što su ih okrutno išibali, bacili su ih u zatvor, a tamničaru su naredili da ih dobro čuva. ²⁴ Budući da je dobio takvu zapovijed, tamničar ih je bacio u ćeliju u unutrašnjosti zatvora, a noge im stavio u klade.

²⁵ Negdje oko ponoći, Pavao i Sila su molili. Pjevali su i slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali. ²⁶ Odjednom je nastao jak potres i zatvorski su se temelji uzdrmali. Sva su se zatvorska vrata otvorila i svim su zatvorenicima spali okovi. ²⁷ Tamničar se probudio i vidio da su sva zatvorska vrata otvorena. Izvukao je mač i htio se ubiti jer je mislio da su zatvorenici pobjegli. ²⁸ No Pavao je povikao: »Ne diži ruku na sebe, svi smo tu!«

²⁹ Tamničar je naredio da donesu svjetiljke i pojurio unutra. Drhteći od straha, bacio se na koljena pred Pavla i Silu. ³⁰ Izveo ih je i rekao: »Gospodo, što moram učiniti da budem spašen?«

³¹ Odgovorili su mu: »Vjeruj u Gospodina Isusa. Tako ćete i ti i svi tvoji ukućani biti spašeni.« ³² Iznijeli su mu Gospodinovu poruku, kao i svima koji su živjeli u njegovoj kući. ³³ Iako je bila duboka noć, tamničar je uzeo Pavla i Silu i oprao im rane. Odmah nakon toga on i svi njegovi ukućani su se krstili. ³⁴ Tamničar je uveo Pavla i Silu u svoju kuću i dao im jesti. Svi su bili sretni jer su sada vjerovali u Boga.

³⁵ Kad je svanulo, upravitelji su poslali dužnosnike u zatvor s porukom: »Oslobodite te ljude!«

³⁶ Tamničar je rekao Pavlu: »Upravitelji su poručili da vas pustim. Slobodni ste. Idite u miru!«

³⁷ A Pavao je rekao dužnosnicima: »Javno su nas išibali, a nisu nam dokazali krivnju. Bacili su nas u zatvor iako smo rimski građani. A sada nas žele tajno otpustiti. Nipošto! Neka nas sami dođu izvesti odavde!«

³⁸ Dužnosnici su prenijeli Pavlove riječi upraviteljima. Kad su oni čuli da su Pavao i Sila rimski građani, uplašili su se. ³⁹ Došli su k njima i ispričali im se. Zatim su ih izveli iz zatvora i zamolili da napuste grad. ⁴⁰ Kad su Pavao i Sila izašli iz zatvora, otišli su Lidijinoj kući. Ondje su se vidjeli s vjernicima i ohrabrili ih, a zatim otputovali.