Beginning
37 Nitko ne može nešto reći i ostvariti
ako to Gospodar nije zapovjedio.
38 I dobro i zlo dolazi
na zapovijed Svevišnjega.
39 Nitko se živ ne smije žaliti
zbog kazne za svoje grijehe.
40 Razmislimo o svojim životima
i vratimo se BOGU!
41 Podignimo srca i ruke
Bogu na nebesima i recimo:
42 »Bunili smo se i bili nepokorni,
a ti nam nisi oprostio.
43 Gnjevom si se zaogrnuo i gonio nas,
ubijao bez milosti.
44 Sakrio si se za oblak
koji ne da molitvi da prođe.
45 Učinio si da među svim narodima
budemo poput otpada i smeća.«
46 Svi naši neprijatelji
izvikuju uvrede protiv nas.
47 U strahu smo, kao u ponoru;
sve je razoreno i slomljeno.
48 Potoci suza teku mi iz očiju
zbog uništenja moga naroda.
49 Oči će mi liti suze
bez prestanka, bez odmora,
50 dok BOG s nebesa
ne pogleda i ne vidi našu patnju;
51 jer, boli me kad vidim
sudbinu djevojaka moga grada.
52 Moji neprijatelji, bez ikakvog razloga,
lovili su me kao pticu.
53 Bacili su me živog u jamu
i zatvorili kamenom;
54 voda mi je prekrila glavu,
rekao sam sebi: »Gotov sam!«
55 I sad zovem tvoje ime, BOŽE,
iz najdublje jame.
56 Čuj moju molitvu:
nemoj se oglušiti mom zapomaganju!
57 Priđi mi dok te zovem,
i reci mi: »Ne boj se.«
58 Gospodaru, vodi moju parnicu
i spasi moj život.
59 Pogledaj nepravdu koju trpim, BOŽE!
Donesi mi pravdu.
60 Vidi koliko su opaki moji neprijatelji,
kako su se urotili protiv mene.
61 Čuj, BOŽE, njihove uvrede
i sve njihove urote.
62 Neprijatelji šapću i spletkare
po cijeli dan protiv mene.
63 Gle, i kad sjede, i kad stoje,
pjevaju o meni rugalice.
64 Vrati im, BOŽE, milo za drago,
onako kako su oni činili.
65 Umove im pomuti
i zatim ih prokuni.
66 U svom gnjevu ih progoni,
BOŽE, ispod neba ih istrijebi.
Užasi opustošenog Jeruzalema
4 Kako je strašno što je potamnjelo zlato,
što je suho zlato izgubilo sjaj!
Prosuti su sveti dragulji
na svakom uličnom uglu.
2 Dragocjene ljude Siona
nekad su cijenili kao čisto zlato,
a sada ih smatraju bezvrijednima,
poput jeftinih posuda lončara.
3 Čak i šakali nude dojke
da bi napojili svoje mlade,
a moj narod odbacuje djecu,
poput nojeva u pustinji.[a]
4 Dojenčadi se od žeđi
za nepce jezik lijepi.
Djeca traže kruha,
a nitko im ga ne daje.
5 Oni koji su nekad jeli poslastice,
sada životare na ulicama,
oni koji su odrasli u skupocjenoj odjeći,
prekapaju po smetlištu.
6 Kazna za zlodjela mojeg naroda
teža je od kazne za grijehe Sodome,
a bila je razorena u tren oka,
i to ne ljudskom rukom.
7 Uglednici Jeruzalema bili su čišći od snijega
i bjelji od mlijeka,
tijela su im bila rumena kao koralj
i sjajna kao plavi dragulj.
8 A sada su im lica tamnija od čađe,
nitko ih na ulici ne prepoznaje.
Koža im se zalijepila za kosti,
suha kao kora drveta.
9 Bolje su prošli oni koje je ubio mač
nego oni koji su umrli od gladi.
Iz gladnih je život polako istekao
jer im polja nisu dala plodova.
10 Žene, inače samilosne,
vlastitim su rukama
kuhale svoju djecu.
Njima su se hranile
kad je uništen moj narod.
11 BOG je iskalio svoju srdžbu,
izlio je sav svoj ljuti gnjev.
Na Sionu je zapalio vatru
koja mu je spalila temelje.
12 Nisu vjerovali zemaljski kraljevi,
niti itko od stanovnika svijeta,
da će neprijatelji prodrijeti
kroz vrata Jeruzalema.
13 Sve je to zbog grijehâ njegovih proroka
i zlodjela njegovih svećenika.
Oni su usred Jeruzalema
prolijevali krv pravednikâ.
14 Sada slijepo tumaraju ulicama;
onečišćeni su krvlju
pa se nitko ne usuđuje
dotaknuti njihovu odjeću.
15 »Odlazite, nečisti!« viču im.
»Odlazite! Nemojte nas doticati!«
Postali su lutalice i bjegunci,
a drugi narodi govore:
»Ne želimo da žive s nama.«
16 Sâm BOG ih je raspršio
i više ne bdije nad njima.
Svećenicima se više ne ukazuje čast,
za starješine nema naklonosti.
17 Stanovnici Jeruzalema rekli su:
»Oči su nam oslabjele dok smo gledali
i uzalud pomoć čekali.
Naprezali smo oči iščekujući
narod koji nas nije mogao spasiti.
18 Neprijatelji su nas vrebali,
nismo smjeli izaći na ulice.
Kraj se bližio, dani su nam bili odbrojeni.
Da, naš kraj je došao.
19 Naši progonitelji bili su brži
od orlova na nebu.
Lovili su nas po brdima,
u zasjedi čekali u pustinji.
20 Naš kralj, BOŽJI pomazanik,
dah naših života,
uhvaćen je u njihove zamke.
Onaj za kojeg smo govorili:
‘Pod njegovom ćemo zaštitom živjeti
u sigurnosti među narodima.’«
21 Veseli se i raduj sada, narode Edoma,
ti koji živiš u zemlji Uz.
Ali i k tebi će doći čaša Božjega gnjeva—
napit ćeš se i skinuti gol.
22 Dovršena je tvoja kazna, narode Siona,
Bog ti neće produžiti progonstvo.
Ali kaznit će tvoja zlodjela, narode Edoma,
i razotkrit će tvoje grijehe.
Molitva Gospodaru
5 Ne zaboravi, BOŽE, što nas je snašlo!
Pogledaj našu sramotu.
2 Zemlja koju smo naslijedili dana je strancima,
naše su kuće predane tuđincima.
3 Postali smo siročad bez oca,
naše su majke poput udovica.
4 Dajemo srebro za vodu koju pijemo,
za drva moramo plaćati cijenu.
5 Progonitelji su nam za vratom,[b]
umorni smo, a počinka nema.
6 Ruku smo pružili Egiptu i Asiriji,
samo da nam daju kruha.
7 Naši preci su sagriješili i više ih nema,
a mi trpimo njihovu kaznu.
8 Robovi nama vladaju,
nema nikoga da nas istrgne iz njihovih ruku.
9 Svoj kruh donosimo po cijenu života,
ljudi s mačem u divljini vrebaju.
10 Koža nam je vrela kao peć,
glad nam izaziva groznicu.
11 Neprijatelji siluju žene na Sionu,
napastuju djevice u gradovima Jude.
12 Poglavare su nam objesili za ruke,
starješinama ne iskazuju čast.
13 Mladiće tjeraju da okreću mlinsko kamenje,
dječaci posrću pod tovarima drva.
14 Starješine ne vijećaju pokraj gradskih vrata,
mladići su prestali svirati.
15 Srce nam se više ne raduje,
ples se pretvorio u oplakivanje.
16 Kruna nam je pala s glave—
teško nama jer smo sagriješili!
17 Zbog toga nas boli srce,
zato nam je mutan pogled.
18 Brdo Sion je opustjelo,
po njemu šakali tumaraju.
19 Ali ti, BOŽE, vladaš zauvijek,
tvoje prijestolje stoji kroz sve naraštaje.
20 Zašto nas stalno zaboravljaš?
Zašto nas toliko dugo ostavljaš?
21 Vrati nas k sebi, BOŽE,
i bit ćemo obnovljeni.
Obnovi naše živote,
da sve bude kao nekad—
22 ako se nisi na nas razbjesnio
i zauvijek nas odbacio.[c]
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International