Beginning

Bog nam progovori u Sinu

1 U više je navrata i na više načina Bog nekoć govorio ocima u prorocima; ² u ove posljednje dane progovori nam u Sinu, koga postavi baštinikom svega, po kome i svjetove sazda. ³ On, koji je odsjev Slave i otisak njegova bića, sve nosi svojom silnom riječju; pošto izvrši očišćenje od grijeha, sjede zdesna Veličanstvu u visinama;^{[a] 4} postade toliko veći od anđela koliko je uzvišenije no oni baštinio ime.

⁵ Ta kojemu od anđela ikada reče:

i opet:

⁶ A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori:

⁷ A o anđelima govori:

⁸ o Sinu pak:

¹⁰ I:

¹³ I kojemu je od anđela ikada rekao:

¹⁴ Nisu li svi oni poslužnički duhovi poslani na službu onima koji imaju baštiniti spasenje?

Ne zanemariti spasenje

2 Stoga nam treba da se još više priklanjamo uz ono što smo čuli, kako se od toga ne bismo udaljili. ² Jer ako je riječ po anđelima izrečena bila valjana te je svaki prekršaj i neposluh primio pravičnu naknadu, ³ kako li ćemo umaknuti mi ako zanemarimo toliko spasenje; ono što ga najprije poče navješćivati Gospodin, koje nam potvrdiše oni koji su ga čuli, ⁴ a Bog ga suposvjedoči znamenjima, čudesima te različnim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.

Isus - slavom i čašću ovjenčan

⁵ Jer nije anđelima podložio budući svijet o kojemu govorimo. ⁶ Netko pak negdje posvjedoči, rekavši:

Time, doista, što mu sve pÖdloži, ništa mu ne ostavi nepodložena. Sad pak još ne vidimo da mu je sve podloženo, ⁹ ali Njega, koji je bio učinjen zamalo manjim od anđela, Isusa, vidimo - zbog trpnje smrti - slavom i čašću ovjenčana, kako bi milošću Božjom, za svakoga, okusio smrt. ¹⁰ Jer dolikovalo je Njemu - radi koga je sve i po kome je sve, kako bi mnoge sinove priveo k slavi - učiniti savršenim po patnjama Začetnika njihova spasenja. ¹¹ Jer i posvetitelj i posvećeni - svi su od jednoga. Zbog toga se i ne stidi zvati ih braćom, ¹² govoreći:

¹³ I opet:

I opet:

¹⁴ Sad, budući da ta djeca imaju zajedničku krv i meso, tako u tome i on postade dionikom, kako bi smrću uništio onoga koji ima vlast smrti, to jest đavla, ¹⁵ i oslobodio one koji zbog straha od smrti cijeloga života bijahu podložni ropstvu. ¹⁶ Ta ne zauzima se, dakako, za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. ¹⁷ Zato je trebalo da u svemu bude sličan braći, kako bi bio milosrdan i vjeran Velesvećenik u onome što se tiče Boga, da bi okajavao grijehe naroda. ¹⁸ Jer u čemu je sam trpio i bio iskušan, može i pomoći iskušavanima.

Isus veći od Mojsija

3 Zato, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velesvećenika našeg vjeroispovijedanja, Isusa, ² koji je vjeran Onomu koji ga postavi, kao i Mojsije »u svoj kući Njegovoj«.^{[d] 3} Jer on je dostojan toliko veće slave od Mojsija koliko veću čast od kuće ima onaj tko ju je sagradio. ⁴ Doista, svaku kuću netko gradi, a sve je sagradio Bog. ⁵ Doduše, i Mojsije bijaše vjeran u njegovoj kući kao služnik, za svjedočanstvo onome što je imalo biti rečeno; ⁶ ali je Krist kao sin nad kućom njegovom. Njegova smo kuća mi, samo ako održimo smjelost i ponos nade.^[e]

Ne otvrdnite svoja srca

⁷ Zato, kao što govori Duh Sveti:

¹² Pazite, braćo, da ni u koga od vas srce ne bude iskvareno nevjerom, koje se odmetnulo od Boga živoga. ¹³ Nego, bodrite jedni druge danomice dok se još čuje to »danas«, da koji od vas ne otvrdne zavarljivošću grijeha. ¹⁴ Doista, sudionici smo Kristovi postali samo ako onu prvu stvarnost održimo stalnom sve do svršetka. ¹⁵ Kao u onome rečenom: »Danas, ako čujete njegov glas, ne otvrdnite svoja srca kao u onoj pobuni.« ¹⁶ Jer koji su to što su čuli pa se pobunili? Zar ne svi oni što pod Mojsijem izađoše iz Egipta? ¹⁷ A na koje se On to srdio četrdeset godina? Nije li na one koji sagriješiše, kojih tjelesa popadaše u pustinji? ¹⁸ Kojima se pak zakle da neće ući u njegov počinak ako li ne onima nepokornima? ¹⁹ I vidimo da nisu mogli ući zbog nevjere.

Počinak Božjem narodu

4 Pripazimo dakle, dok ostaje obećanje ulaska u njegov počinak, da se ne bi možda kojemu od vas pričinilo kako je zakasnio. ² Jer i nama je naviješteno Evanđelje kao i njima, ali njima nije koristila Riječ poruke, jer se vjerom nisu pridružili onima koji poslušaše. ³ Doista, u počinak ulazimo mi koji povjerovasmo, kao što je rekao: »Tako se u svojemu gnjevu zakleh: 'Nikada neće ući u moj počinak!'«, premda su djela dovršena od postanka svijeta. ⁴ Negdje je doista o sedmom danu rekao ovako: »I počinu Bog sedmoga dana od svih svojih djela.« ⁵ I tamo, opet: »Nikada neće ući u moj počinak!« ⁶ Kako dakle preostaje da neki u njega uđu, a kako oni kojima je najprije naviješteno Evanđelje nisu ušli zbog neposlušnosti, ⁷ On ponovno određuje jedan dan, »danas«, govoreći u Davidu nakon toliko vremena, kao što je prije rečeno: »Danas, ako čujete njegov glas, ne otvrdnite svoja srca.« ⁸ Jer da ih je Jošua uveo u počinak, ne bi nakon toga govorio o nekom drugom danu. ⁹ Preostaje onda neki subotnji počinak Božjem narodu, ¹⁰ jer onaj tko uđe u njegov počinak, i sam počinu od svojih djela kao što i Bog od svojih.

¹¹ Pohitimo dakle ući u taj počinak, da tko ne propadne slijedeći takav primjer neposlušnosti. ¹² Doista, živa je riječ Božja i djelotvorna, oštrija od svakoga mača dvosječca, i prodire sve do djelišta duše i duha, zglobova i moždine, prosuđujući namisli i naume srca. ¹³ I nema stvorenja pred njom skrivena, nego je sve golo i izloženo očima Onoga komu nam valja dati račun.

Isus - Velesvećenik

¹⁴ Imajući dakle uzvišena Velesvećenika koji je prodro kroza nebesa - Isusa, Sina Božjega - čvrsto se držimo vjeroispovijedanja. ¹⁵ Jer nemamo takva Velesvećenika koji ne bi mogao trpjeti s nama u našim slabostima, nego slično iskušavana svime - osim grijehom. ¹⁶ Pristupajmo dakle sa smjelošću prijestolju milosti kako bismo stekli milosrđe i našli milost za pravodobnu pomoć.

5 Jer svaki velesvećenik, od ljudi izuzet, za ljude se postavlja u odnosu na ono Božje, kako bi prinosio darove i žrtve za grijehe; ² koji će primjereno moći suosjećati s onima koji su u neznanju i lutaju, jer je i sam pritiješnjen slabošću. ³ I zbog toga mora, kako za narod, tako i za sebe prinositi žrtve za grijehe. ⁴ I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego biva pozvan od Boga, baš kao i Aron. ⁵ Tako ni Krist ne proslavi samoga sebe postavši Velesvećenik, nego Onaj koji mu reče: »Ti si Sin moj, ja sam te danas rodio«, ⁶ kao što i na drugome mjestu govori: »Ti si svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovu.« ⁷ On je u danima dok bijaše u tijelu sa silnim vapajem i suzama prinosio molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti; i bi uslišan zbog svoje bogobojaznosti. ⁸ Premda je Sin, iz onoga u čem se izmuči, poslušnosti se nauči. ⁹ Pošto bi priveden k savršenstvu, svima koji ga slušaju postade izvorište vječnoga spasenja ¹⁰ - od Boga proglašen Velesvećenik po redu Melkisedekovu.

Za zrele je tvrda hrana

¹¹ O tome nam je mnogo riječi progovoriti, a teško je to iskazati jer vam uši ne primaju. ¹² Jer premda biste trebali nakon toliko vremena biti učitelji, ponovno vas treba poučavati početničkim počelima besjeda Božjih. I postadoste takvi da vam treba mlijeka, a ne tvrde hrane. ¹³ Ta tko god je još na mlijeku nevičan je nauku pravednosti, jer je djetešce. ¹⁴ A za zrele je tvrda hrana, za one što navikom stekoše izvježbana osjetila za razlučivanje dobra i zla.

6 Zato ostavimo početnički nauk o Kristu kako bismo k zrelosti krenuli, ne postavljajući ponovno temelja: obraćenje od mrtvih djela i vjera u Boga, ² nauk o krštenjima, polaganje ruku, uskrsnuće mrtvih i vječni sud. ³ I to ćemo učiniti, samo ako Bog dopusti.

⁴ Jer nemoguće je da se oni, koji su jednom prosvijetljeni, i okusili nebeski dar, i postali sudionici Duha Svetoga, ⁵ i okusili dobru riječ Božju i sile budućega svijeta, ⁶ a otpali, ponovno obnove na obraćenje, kad sami iznova razapinju Sina Božjega i ruglu ga izlažu. ⁷ Jer zemlja koja se natopi kišom što na nju često pada, i rađa bilje korisno onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; ⁸ a ona što donosi trnje i drač odbačena je i blizu prokletstvu; u vatri joj svršetak.

⁹ Premda tako govorimo, ipak smo uvjereni za vas, ljubljeni, u bolje, u ono što je na spasenje. ¹⁰ Jer Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav koju iskazaste njegovu imenu, posluživši i poslužujući svetima. ¹¹ Želimo pak da svaki od vas pokazuje tu istu revnost, za ispunjenje nade, sve do svršetka; ¹² da ne budete lijeni, nego nasljedovatelji onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja.

Držati se ponuđene nade

¹³ Bog doista, davši obećanje Abrahamu, budući da se nije imao kime većim zakleti, zakle se samim sobom, ¹⁴ govoreći: »Blagoslivljajući te - zaista ću te blagosloviti, i umnažajući te - umnožiti.« ¹⁵ I tako, strpivši se, stekao je obećanje. ¹⁶ Jer ljudi se zaklinju onim tko je veći i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svakoj prepirci. ¹⁷ Tako i Bog, hoteći baštinicima obećanja izobilnije pokazati nepromjenljivost svoje odluke, zajamči je zakletvom, ¹⁸ kako bismo tim dvjema nepromjenljivim stvarima - u kojima je nemoguće da bi Bog lagao - mi koji smo mu pribjegli imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. ¹⁹ Nju imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost, iza zastora, ²⁰ gdje je Isus kao preteča ušao za nas, postavši zauvijek Velesvećenik po redu Melkisedekovu.