Beginning

Stjepanov govor

7 A velesvećenik upita: »Je li to tako? ² On pak odgovori: »Braćo i oci, poslušajte! Bog slave ukaza se našemu ocu Abrahamu dok bijaše u Mezopotamiji, prije no što se nastani u Haranu, ³ i reče mu: 'Izađi iz zemlje svoje i od svoga roda i pođi u zemlju koju ću ti ja pokazati.' ⁴ Tada izašavši iz kaldejske zemlje nastani se u Haranu, a odande ga, pošto mu umrije otac, On preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite. ⁵ U njoj mu ne dade baštine, ni jedne stope zemlje, a obeća dati je u posjed njemu i potomstvu njegovu poslije njega, dok još nije imao djeteta. ⁶ A Bog isto tako reče da će njegovi potomci biti pridošlice u tuđoj zemlji, da će ih držati u ropstvu i tlačiti četiri stotine godina. ⁷ 'I narodu kojemu će oni robovati ja ću suditi', reče Bog, 'a nakon toga će izaći i služiti mi na ovome mjestu.' ⁸ I dade mu Savez obrezanja. I tako rodi Izaka, pa ga obreza osmi dan; i Izak Jakova, i Jakov dvanaest patrijaraha.

⁹ A patrijarsi, zavidjevši Josipu, prodadoše ga u Egipat. I Bog bijaše s njime, ¹⁰ i izbavi ga iz svih njegovih nevolja, i dade mu milost i mudrost pred faraonom, kraljem egipatskim, te ga on postavi za upravitelja nad Egiptom i nad cijelim dvorom svojim.

¹¹ Dođe pak glad na sav Egipat i Kanaan, i velika nevolja, te oci naši nisu nalazili hrane. ¹² Kad Jakov ču da ima žita u Egiptu, posla najprije naše oce. ¹³ A drugi put Josip se očitova svojoj braći, pa Josipov rod postade znan faraonu. ¹⁴ Josip onda posla po svojega oca Jakova i svu svoju rodbinu, sedamdeset i pet duša. ¹⁵ I siđe Jakov u Egipat, i umrije on i naši oci. ¹⁶ I prenesoše ih u Sihem i položiše u grobnicu koju Abraham za srebro kupi od sinova Hemorovih u Sihemu.^[a]

¹⁷ Kako se pak približavalo vrijeme obećanja kojim se Bog zareče Abrahamu, narod naraste i umnoži se u Egiptu, ¹⁸ sve dok ne zavlada drugi kralj u Egiptu koji Josipa nije poznavao.^{[b] 19} On, podmuklo postupivši prema našemu rodu, stade tlačiti naše oce da izlažu svoju novorođenčad kako ne bi preživjela.

²⁰ U to se vrijeme rodi Mojsije, i bijaše Bogu prekrasan. Tri je mjeseca othranjivan u očevoj kući, ²¹ a onda ga je, kad ga izložiše, uzela faraonova kći i odgojila sebi za sina. ²² Tako Mojsije bi odgojen u svoj egipatskoj mudrosti, a bijaše u svojim riječima i djelima silan.

²³ Kad je pak navršavao četrdeset godina, dođe mu u srce da obiđe svoju braću, sinove Izraelove. ²⁴ I vidjevši da se jednome čini nepravda, obrani ga i izvrši osvetu za toga koji bijaše zlostavljan, ubivši Egipćanina. ²⁵ Mišljaše pak da će njegova braća razumjeti da im Bog po njegovoj ruci daje spasenje, ali oni ne razumješe. ²⁶ Sutradan se pojavi među onima koji su se potukli, pa ih stade miriti, rekavši: 'Ljudi, braća ste, zašto činite nepravdu jedan drugomu?' ²⁷ Ali ga onaj koji je svom bližnjem činio nepravdu odgurne i reče: 'Tko tebe postavi za glavara i suca nad nama? ²⁸ Hoćeš li i mene smaknuti kao što si jučer smaknuo onog Egipćanina?' ²⁹ Na tu pak riječ Mojsije pobježe i postade pridošlicom u zemlji midjanskoj, gdje rodi dva sina.

³⁰ Kad se navrši četrdeset godina, ukaza mu se anđeo u pustinji gore Sinajske, u plamenu goruća grma. ³¹ A kad Mojsije to vidje, bijaše zadivljen viđenjem. Dok se približavao da pogleda, dođe glas Gospodnji: ³² 'Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov i Izakov i Jakovljev.' A Mojsije, sav uzdrhtao, nije se usuđivao ni pogledati. ³³ A Gospodin mu reče: 'Izuj svoju obuću, jer je mjesto na kojemu stojiš sveta zemlja. ³⁴ Uistinu vidjeh muku svojega naroda u Egiptu i uzdisaj njegov čuh pa siđoh da ih izbavim. A sada pođi, poslat ću te u Egipat.'

³⁵ Toga Mojsija koga su se odrekli rekavši: 'Tko tebe postavi za glavara i suca?', toga Bog posla za glavara i osloboditelja rukom anđela koji mu se ukaza u grmu. ³⁶ On ih izvede, činivši čudesa i znamenja u zemlji egipatskoj i na Crvenome moru i u pustinji tijekom četrdeset godina. ³⁷ To je onaj Mojsije koji reče sinovima Izraelovim: 'Bog će vam podignuti proroka poput mene, između vaše braće.' ³⁸ To je onaj koji je u zboru u pustinji bio između anđela koji mu govoraše na Sinajskoj gori i otaca naših; koji primi riječi životne da ih nama dade. ³⁹ Njemu ne htjedoše biti poslušni oci naši, nego ga odbaciše i okrenuše se srcima svojim u Egipat, ⁴⁰ rekavši Aronu: 'Načini nam bogove koji će ići pred nama, jer ovaj Mojsije koji nas izvede iz zemlje egipatske - ne znamo što mu se dogodilo. ⁴¹ I u te dane načiniše tele i prinesoše žrtvu tom idolu, i veseljahu se djelima svojih ruku. ⁴² A Bog se okrenu te ih predade da iskazuju službu vojsci nebeskoj, kao što je pisano u knjizi Proroka:

⁴⁴ Naši oci imahu u pustinji Šator svjedočanstva, kao što zapovjedi Onaj koji je govorio Mojsiju da se on načini po obliku što ga je vidio. ⁴⁵ Njega preuzeše oci naši i unesoše pod Jošuom u posjed s kojeg Bog otjera narode ispred naših otaca - sve do dana Davidovih, ⁴⁶ koji nađe milost pred Bogom te zaiska da nađe boravište za Kuću Jakovljevu.^{[c] 47} A Salomon mu sagradi dom. ⁴⁸ Ali Svevišnji ne prebiva u rukotvorinama, kao što govori prorok:

⁵¹ Vi tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju! Uvijek se opirete Duhu Svetome, kako oci vaši tako i vi! ⁵² Kojega od proroka vaši oci nisu progonili, i pobiše one koji unaprijed navijestiše o dolasku Pravednika, komu vi sada postadoste izdajnici i ubojice; ⁵³ vi koji ste primili zakon po odredbama anđela, ali ga se niste držali.«

⁵⁴ A kad to čuše, bijahu do kraja razjareni u svojim srcima i stadoše škrgutati zubima na njega. ⁵⁵ A on, pun Duha Svetoga, uprije pogled na nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu, ⁵⁶ te reče: »Evo gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« ⁵⁷ Oni pak u sav glas zavrištaše, začepiše svoje uši i kao jedan nasrnuše na njega. ⁵⁸ Izbacivši ga iz grada stadoše ga kamenovati. Tada svjedoci odložiše svoje haljine do nogu mladića zvanoga Savao. ⁵⁹ I dok su kamenovali Stjepana, on je zazivao: »Gospodine Isuse, primi duh moj!« ⁶⁰ Onda kleknu na koljena i zavapi u sav glas: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« I kad to reče, usnu.

Progon nad crkvom u Jeruzalemu

8 A Savao bijaše suglasan s njegovim smaknućem. Toga dana nastade veliki progon nad crkvom u Jeruzalemu i svi se, osim apostola, raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. ² Pobožni ljudi sahraniše Stjepana i održaše za njim veliko žalovanje. ³ Savao je pak uništavao crkvu; ulazeći u kuće, odvlačio je muškarce i žene te ih predavao u tamnicu.

Naviještanje Evanđelja u Samariji

⁴ Oni dakle što bijahu raspršeni navješćivali su Riječ gdje god su prošli. ⁵ A Filip siđe u grad Samariju i propovijedaše im Krista.^{[d] 6} Cijelo je mnoštvo jednodušno pazilo na to što im Filip govori, slušajući ga i gledajući znamenja što ih je činio. ⁷ Jer su iz mnogih opsjednutih izlazili nečisti duhovi, vičući u sav glas, a mnogi su uzeti i hromi bivali iscjeljivani. ⁸ I velika radost nastade u tome gradu.

Šimun čarobnjak

⁹ A neki čovjek imenom Šimun u ovom se gradu već otprije bavio čarobnjaštvom, te je opčinjavao samarijski narod, tvrdeći da je on nešto veliko ¹⁰ i svi su ga, od najmanjega do najvećega, pomno slušali i govorili: »Ovaj je sila Božja, zvana Velika!« ¹¹ A pomno su ga slušali stoga jer ih je već dugo opčinjavao svojim čarobnjaštvom. ¹² Ali kad povjerovaše Filipu koji im je navješćivao Evanđelje o kraljevstvu Božjem i o imenu Isusa Krista, krštavali su se - muževi i žene. ¹³ I Šimun povjerova i pošto bi kršten, neprestano je boravio uz Filipa. Gledajući znamenja i velika silna djela koja su se događala, bio je zapanjen.

¹⁴ Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija primila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. ¹⁵ Oni siđoše te se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga, ¹⁶ jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu naime kršteni samo u ime Gospodina Isusa. ¹⁷ Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

¹⁸ A kad Šimun vidje da se Duh daje polaganjem ruku apostolskih, donese im novaca, ¹⁹ govoreći: »Dajte i meni tu moć da bi svatko na koga položim ruke primio Duha Svetoga.«

²⁰ A Petar mu reče: »Srebro tvoje neka je s tobom na propast kad si pomislio da se dar Božji može novcem steći! ²¹ Nema tebi dijela ni udjela u ovome, jer srce tvoje nije pravo pred Bogom. ²² Obrati se dakle od te svoje zloće i moli Gospodina ne bi li ti se oprostila pomisao tvoga srca. ²³ Jer vidim da si u žuči gorčine i u okovu nepravde.« ²⁴ A Šimun mu odgovori: »Molite se vi Gospodinu za mene da me ne snađe ništa od ovoga što ste rekli!«

²⁵ Oni se dakle, pošto posvjedočiše i navijestiše riječ Gospodnju, vraćahu u Jeruzalem i navješćivahu Evanđelje mnogim samarijanskim selima.

Filip i Etiopljanin

²⁶ Anđeo Gospodnji progovori Filipu i reče: »Ustani i pođi na jug, na put koji iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.« ²⁷ On ustade i pođe. I gle, Etiopljanin, dvoranin, visoki dostojanstvenik kandake, etiopske kraljice, koji bijaše nad svom njezinom riznicom, a koji je bio došao u Jeruzalem pokloniti se, ²⁸ vraćao se sjedeći u svojim kolima i čitao proroka Izaiju. ²⁹ Duh reče Filipu: »Pođi i pridruži se tim kolima!« ³⁰ Onda Filip pritrča i začu Etiopljanina gdje čita proroka Izaiju, pa reče: »Razumiješ li što čitaš?« ³¹ A on reče: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« I zamoli Filipa da se popne i uz njega sjedne.

³² A odlomak iz Pisma koji je čitao bijaše ovaj:

³⁴ Dvoranin se obrati Filipu: »Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugome?« ³⁵ Tada Filip otvori usta pa mu, počevši od toga Pisma, navijesti Evanđelje o Isusu.

³⁶ I dok su tako išli putem, dođoše do neke vode, te dvoranin reče: »Evo vode! Što mi priječi da budem kršten?« ^{(37) [e] 38} I zapovjedi da kola stanu, te siđu obojica u vodu, i Filip i dvoranin, i on ga krsti. ³⁹ Kad izađoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa, i dvoranin ga više ne vidje, već ode svojim putem radujući se. ⁴⁰ A Filip se nađe u Azotu; i putujući, navješćivao je Evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.