Beginning

U Korintu

18 Nakon toga ode iz Atene i dođe u Korint. ² Ondje nađe nekog Židova imenom Akvila, rodom iz Ponta, koji je nedavno došao iz Italije, te Priscilu, njegovu ženu; jer Klaudije bijaše zapovjedio da svi Židovi napuste Rim. On ode k njima, ³ i kako je bio istoga zanata, ostao je kod njih i radio. Bijahu naime po zanimanju šatorari.

⁴ Svake je pak subote raspravljao u sinagogi te pokušavao uvjeriti Židove i Grke. ⁵ A kad Sila i Timotej stigoše iz Makedonije, Pavao se potpuno posvetio Riječi, svjedočeći Židovima da Krist je Isus. ⁶ A kako su se oni suprotstavljali i hulili, on otrese svoje haljine i reče im: »Krv vaša na vašu glavu! Ja sam čist! Odsad ću ići k poganima.« ⁷ I ode odande i uđe u kuću nekoga Ticija Justa, štovatelja Boga, čija kuća bijaše do sinagoge.^{[a] 8} A nadstojnik sinagoge Krisp uzvjerova u Gospodina sa cijelim svojim domom. I mnogi su Korinćani slušajući Pavla pristupali vjeri, te bili krštavani.

⁹ Jedne noći Gospodin reče Pavlu u viđenju: »Ne boj se, nego govori i nemoj ušutjeti! ¹⁰ Jer sam ja s tobom, i nitko te neće napasti da ti zlo učini, jer imam mnogo svojega naroda u ovom gradu.«

¹¹ I ostade godinu i šest mjeseci, poučavajući među njima riječ Božju.

Pavao na sudu pred Galionom

¹² Dok je Galion bio prokonzul Ahaje, digoše se Židovi jednodušno protiv Pavla i dovedoše ga pred sudište, ¹³ govoreći: »Ovaj nagovara ljude da štuju Boga protiv Zakona.« ¹⁴ Kad se Pavao spremao otvoriti usta, Galion reče Židovima: »Da je posrijedi kakav zločin ili nedjelo lakoumno, o Židovi, s razlogom bih vas saslušao. ¹⁵ Ali ako su pitanja o nekim riječima i imenima i Zakonu kakav je u vas, sami se o tome pobrinite; ja u tome ne želim biti sudac.« ¹⁶ I istjera ih iz sudišta. ¹⁷ Onda svi zgrabiše Sostena, nadstojnika sinagoge, te ga stadoše mlatiti ispred sudišta. Ali Galion za to ništa nije mario.^[b]

Od Efeza do Antiohije

¹⁸ Pavao pak ostade još neko vrijeme, a onda se oprosti s braćom i otplovi u Siriju, a s njime i Priscila i Akvila, pošto u Kenhreji ošiša glavu, jer je imao zavjet. ¹⁹ Stigoše u Efez, gdje ih ostavi. On sam uđe u sinagogu i stade raspravljati sa Židovima. ²⁰ Oni su ga molili da ostane dulje vrijeme s njima, ali on ne pristade, ²¹ nego se oprosti s njima i reče: »Bude li Božja volja, opet ću se vratiti k vama.« I isplovi iz Efeza.^[c]

²² Kad stiže u Cezareju, uzađe i pozdravi crkvu, pa siđe u Antiohiju.

Pavlovo treće misijsko putovanje

²³ I ostade neko vrijeme, a onda pođe prolazeći redom galacijsko područje i Frigiju, učvršćujući sve učenike.

Apolon u Efezu

²⁴ A neki Židov imenom Apolon, rodom iz Aleksandrije, čovjek rječit i upućen u Pisma, dođe u Efez. ²⁵ Bijaše poučen u putu Gospodnjemu, pa je gorljivim duhom govorio i besprijekorno poučavao točno što se odnosilo na Isusa, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. ²⁶ On stade smjelo propovijedati u sinagogi te, kad ga Akvila i Priscila čuše, uzeše ga k sebi i još mu pomnije izložiše put Božji.^{[d] 27} Kad poželje prijeći u Ahaju, braća ga ohrabriše i napisaše učenicima da ga prime. Stigavši onamo, veoma je koristio vjernicima po milosti ²⁸ jer se žestoko suprotstavljao Židovima javno, pokazujući iz Pisama da Krist je Isus.

Pavao i Ivanovi učenici

19 Dok Apolon bijaše u Korintu, Pavao, prošavši gornje krajeve, siđe u Efez. I nađe neke učenike ² te im reče: »Jeste li primili Duha Svetoga kad ste uzvjerovali?« A oni mu rekoše: »Nismo ni čuli da postoji Duh Sveti.« ³ On reče: »Kako ste onda kršteni?« A oni mu rekoše: »Ivanovim krštenjem.« ⁴ A Pavao reče: »Ivan je krstio krštenjem obraćenja, govoreći narodu da vjeruje u onoga koji dolazi nakon njega, to jest u Isusa.« ⁵ Kad to čuše, krstiše se u ime Gospodina Isusa. ⁶ I kad Pavao na njih položi ruke, dođe na njih Duh Sveti, te stadoše govoriti jezicima i proricati. ⁷ Bilo je svega dvanaestak ljudi.

Pavlovo djelovanje u Efezu

⁸ Onda je, ušavši u sinagogu, smjelo propovijedao tri mjeseca raspravljajući i uvjeravajući o kraljevstvu Božjemu. ⁹ A kako neki bijahu otvrdnuli i ne vjerovahu, ocrnjujući ovaj Put pred mnoštvom, on ih napusti. Uzevši učenike sa sobom, raspravljao je danomice u školi Tiranovoj.^{[e] 10} To je pak potrajalo dvije godine tako da svi stanovnici Azije čuše riječ Gospodnju, i Židovi i Grci.

Skevini sinovi

¹¹ Bog je činio nesvakidašnja silna djela po Pavlovim rukama, ¹² tako da su i na bolesnike stavljali rupce i pregače što su doticali njegovo tijelo - i ostavljale su ih bolesti i zli su duhovi izlazili iz njih.

¹³ Pokušaše pak i neki Židovi, koji su naokolo lutali kao zaklinjaoci, zazivati u ime Gospodina Isusa nad onima koji su imali zle duhove, govoreći: »Zaklinjem vas Isusom, kojeg Pavao propovijeda!« ¹⁴ Sedam sinova nekoga Skeve, židovskoga velesvećenika, tako su činili. ¹⁵ A zli im duh odgovori: »Isusa poznajem, znam i Pavla, ali tko ste vi?« ¹⁶ I čovjek u kojem bijaše zli duh skoči na njih, svlada ih i nadjača, tako da goli i izranjeni pobjegoše iz one kuće. ¹⁷ Ovo postade znano svima, i Židovima i Grcima, stanovnicima Efeza; strah obuze njih sve te su veličali ime Gospodina Isusa. ¹⁸ Mnogi koji su uzvjerovali dolazili su priznavati i očitovati svoja djela. ¹⁹ A mnogi koji su se bavili vračanjima, donijevši knjige, spaljivali su ih pred svima. I procijeniše im vrijednost te nađoše da je ona pedeset tisuća srebrnjaka. ²⁰ Tako je snagom Gospodnjom riječ rasla i jačala.

²¹ Kad se to dogodilo, Pavao u duhu odluči proći kroz Makedoniju i Ahaju te otići u Jeruzalem, pa reče: »Pošto budem ondje, trebat će mi i Rim vidjeti.« ²² I posla u Makedoniju dvojicu svojih pomoćnika, Timoteja i Erasta, dok on sam još neko vrijeme ostade u Aziji.

Pobuna u Efezu

²³ U to se vrijeme podigla nemala pobuna oko ovog Puta. ²⁴ Naime, neki čovjek imenom Demetrije, srebrnar, izrađujući srebrne Artemidine hramiće donosio je obrtnicima nemalu zaradu. ²⁵ On okupivši njih i sve koji su se bavili takvim poslom, reče im: »Ljudi, vi znate, u ovom je poslu naše blagostanje. ²⁶ A vidite i čujete da je ovaj Pavao ne samo u Efezu već gotovo i u cijeloj Aziji uvjerio i zaveo brojno mnoštvo govoreći da nisu bogovi oni koji rukama nastaju. ²⁷ Ne samo da je opasnost da na zao glas dođe naše zanimanje nego i da se do hrama velike božice Artemide ništa ne drži, te tako nestane veličanstva one koju štuje sva Azija i cijeli svijet.«

²⁸ A kad to čuše, puni gnjeva stadoše vikati: »Velika je Artemida efeška!« ²⁹ Sav se grad uzbuni, te kao jedan nahrupiše u kazalište vukući Pavlove suputnike, Makedonce Gaja i Aristarha. ³⁰ I Pavao htjede ići među narod, ali mu učenici nisu dopustili. ³¹ Čak i neki azijarsi, njegovi prijatelji, poslaše k njemu i zamoliše ga da se ne pokazuje u kazalištu. ³² Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo, jer je skup bio zbunjen; većina čak nije ni znala zašto se bijahu okupili. ³³ Tada iz svjetine uputiše na nekog Aleksandra, kojega su Židovi gurnuli naprijed. On dadne znak rukom, želeći se obraniti pred narodom.^{[f] 34} Ali kad shvatiše da je Židov, svi su u jedan glas gotovo dva sata vikali: »Velika je Artemida efeška!«

³⁵ Onda gradski tajnik smiri mnoštvo te reče: »Efežani! Koji to čovjek ne zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i njezina kipa što s neba pade? ³⁶ Budući dakle da je to neosporno, vi se trebate smiriti i ne činiti ništa prenagljeno. ³⁷ Jer dovedoste ove ljude koji nisu ni skvrnitelji hrama ni hulitelji naše božice.^{[g] 38} Ako dakle Demetrije i obrtnici koji su s njime imaju protiv koga kakvu tužbu, sudovi rade, a tu su i prokonzuli, pa neka se tuže. ³⁹ Ako još što drugo tražite, na zakonitom će se skupu riješiti. ⁴⁰ Usto u opasnosti smo da budemo optuženi zbog današnje uzbune. Nema nikakva razloga za to; nećemo moći opravdati ovaj metež.« To rekavši, raspusti skup.^[h]

Kroz Makedoniju i Grčku

20 Kad se buna stišala, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i uputi se u Makedoniju. ² Prošavši te krajeve i ohrabrivši ih mnogim riječima, dođe u Grčku, ³ gdje ostade tri mjeseca. Kako se dogodi da Židovi sklopiše zavjeru protiv njega upravo kada je htio isploviti u Siriju, odluči vratiti se preko Makedonije. ⁴ Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, i Gaj iz Derbe i Timotej, te Azijci Tihik i Trofim.^{[i] 5} Oni odoše prije te nas pričekaše u Troadi, ⁶ dok mi, isplovivši iz Filipa poslije dana Beskvasnih kruhova, dođosmo za pet dana k njima u Troadu, gdje se zadržasmo sedam dana.

Pavao uskrisuje Eutiha

⁷ U prvi dan tjedna, kad smo se okupili lomiti kruh, Pavao im govoraše. Ali kako je sutradan kanio otputovati, oduljio je govor sve do ponoći. ⁸ U gornjoj je sobi, u kojoj se bjesmo okupili, bilo mnogo svjetiljaka. ⁹ Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih koji zapadne u dubok san te, dok je Pavao dulje govorio, svladan snom pade s trećeg kata dolje. Podigoše ga mrtva. ¹⁰ A Pavao siđe, nadnese se nada nj i, obujmivši ga, reče: »Ne uznemirujte se, jer duša je njegova u njemu!« ¹¹ Onda se pope gore, te pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još razgovarao, sve do zore. Tada otputova. ¹² A mladića dovedoše živa, i to ih neizmjerno utješi.

Na putu prema Jeruzalemu

¹³ Mi pođosmo naprijed lađom i isplovismo za As. Odande smo trebali povesti Pavla; tako naime bijaše zapovjedio kad se spremao poći kopnom. ¹⁴ Kad se sastao s nama u Asu, uzesmo ga sa sobom i stigosmo u Mitilenu. ¹⁵ Otplovivši odande sutradan stigosmo naspram Hiju, prekosutra dođosmo u Sam, a slijedećeg dana stigosmo u Milet^{[j] 16} - jer je Pavao smatrao da je bolje mimoići Efez, da se ne bi zadržavao u Aziji. Žurio je naime, ako mu budne moguće, da na Pedesetnicu bude u Jeruzalemu.

Pavlov oproštaj s efeškim starješinama

¹⁷ Iz Mileta posla u Efez da dozovu starješine crkve. ¹⁸ Kad dođoše k njemu, reče im: »Vi znate kako od prvoga dana, kad stupih u Aziju, provedoh među vama sve vrijeme, ¹⁹ služeći Gospodinu sa svom poniznošću, u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog židovskih zavjera; ²⁰ kako ništa nisam propustio od onoga što je korisno navijestiti vam i poučiti vas javno i po kućama, ²¹ posvjedočivši Židovima i Grcima o obraćenju Bogu i vjeri u Gospodina našega Isusa.

²² I sad, evo, svezan Duhom ja idem u Jeruzalem, ne znajući što će me u njemu zadesiti, ²³ osim što mi Duh Sveti u svakom gradu posvjedočuje kako me čekaju okovi i nevolje. ²⁴ Ali ja nimalo ne cijenim život svoj, samo da dovršim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa: posvjedočiti Evanđelje milosti Božje.

²⁵ I sad, evo, znam da lica mojega više nećete vidjeti, svi vi među kojima sam prošao propovijedajući Kraljevstvo. ²⁶ Stoga vam danas svjedočim da sam čist od krvi sviju, ²⁷ jer vam nisam propustio navijestiti sav naum Božji. ²⁸ Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi za nadglednike, da pasete crkvu Božju, koju on steče svojom krvlju. ²⁹ Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući vuci okrutni, i neće štedjeti stada. ³⁰ Pa i između vas samih ustat će ljudi koji će govoriti iskrivljeni nauk, kako bi odvukli učenike za sobom. ³¹ Zato bdijte sjećajući se da tri godine i noću i danju nisam prestao u suzama urazumljivati svakoga od vas.

³² I sad vas povjeravam Bogu i riječi njegove milosti, Njemu koji vas može izgraditi i dati vam baštinu među svima koji su posvećeni. ³³ Srebra ili zlata ili odjeće ni od koga nisam poželio. ³⁴ Sami znate da su za moje potrebe i onih koji su sa mnom zasluživale ove ruke. ³⁵ U svemu vam pokazah kako se trudeći treba zauzimati za slabe i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'« ³⁶ Ovo rekavši, kleknu i pomoli se sa svima njima. ³⁷ Tada svi briznuše u velik plač i baciše mu se oko vrata cjelivajući ga, ³⁸ ražalošćeni najviše riječju koju im reče: da više neće vidjeti njegova lica. Onda su ga pratili na lađu.