Book of Common Prayer
Molitva nevinog čovjeka
Davidova pjesma.
1 BOŽE, proglasi me nedužnim!
Jer, uvijek sam znao kako živjeti,
nisam ti nikad prestao vjerovati.
2 Ispitaj mi misli i osjećaje,
provjeri sve o meni, BOŽE.
3 Jer, tvoja me ljubav usmjerava,
uvijek me vodi vjernost tvoja.
4 Ne družim se s varalicama
i ništa nemam s lažljivcima.
5 Mrzim društvo zločinaca,
odbijam se družiti s ološem.
6 BOŽE, oprao sam ruke[a] da pokažem da sam nedužan,
da mogu hodati oko žrtvenika i tebe štovati.
7 Iz svega glasa zahvaljujem i pjevam,
o svim tvojim čudesima pričam.
8 BOŽE, volim Hram u kojem živiš,
volim mjesto gdje tvoja slava prebiva.
9 Ne postupaj sa mnom kao s drugim grešnicima,
poštedi me smrti koju si namijenio ubojicama.
10 Služe se zlim sredstvima,
ruke su im pune mita.
11 A ja sam nedužan i živim kako treba,
zato mi se smiluj i budi mi sklon.
12 Od svake opasnosti ovdje sam siguran,
dok slavim te, BOŽE, u skupu štovatelja.
Molitva i poziv upomoć
Davidova pjesma.
1 Tebi se molim, BOŽE, stijeno moja!
Ne ogluši se na mene.
Ako mi ne odgovoriš,
kao da sam već u grobu.
2 Slušaj, zovem te i molim za pomoć,
gledaj, ruke pružam k tvom svetištu.
3 Nisam jedan od opakih,
od onih koji čine zlo.
Oni bližnje pozdravljaju,
a u srcu mržnju skrivaju.
4 Plati im za njihova djela,
za sve što su drugima skrivili.
Uzvrati im sve što su učinili loše,
postupi s njima kako su zaslužili.
5 Jer, nije ih briga što čini BOG,
ne mare za sve što je stvorio.
Zato će ih on sve uništiti
i ostaviti kao ruševine.
6 Neka je slavljen BOG
jer čuo je da ga zovem upomoć.
7 BOG je moja snaga i moj štit.
Cijelim srcem njemu sam vjerovao.
Sretan sam jer pomoć mi je pružio,
slavim ga radosnim pjesmama.
8 BOG daje snagu svom narodu,
spašava i štiti svog odabranoga kralja[a].
9 Spasi svoj narod!
Čuvaj one koji ti pripadaju!
Budi njihov pastir,
i vodi[b] ih zauvijek.
Ljudska zloća i Božja dobrota
Voditelju zbora. Od Davida, BOŽJEG sluge.
1 Sebične želje govore grešnicima,
oni se ne boje i ne poštuju Boga.
2 Sami sebi olakšavaju i lažu
da mogu griješiti i mrziti.
3 Njihove su riječi prijevarne i lažne,
ne čine ništa mudro ni dobro.
4 Noću u krevetu spletke smišljaju,
dobro ne traže, od zla ne odustaju.
5 A tvoja ljubav, BOŽE, pruža se do neba,
tvoja vjernost seže sve do oblaka.
6 Tvoja dobrota je velika kao planina,
tvoja pravda kao more je duboka.
Ti štitiš, BOŽE, i ljude i životinje.
7 Kako je dragocjena tvoja ljubav, Bože!
Ljudi kod tebe nalaze zaštitu
kao ptići pod krilima majke.
8 Obilno se goste u tvojoj kući,
piju iz rijeke tvoje dobrote.
9 Jer, iz tebe izvire sav život,
u tvom svjetlu i mi svjetlo vidimo.
10 Uvijek voli one koji te poznaju
i čuvaj ljude iskrenoga srca.
11 Neka me oholi ne zgaze nogama,
neka me zli ne otjeraju šakama.
12 Zlikovci su pali, leže oboreni,
više nikad neće ustati.
Ispovijed patnika
Voditelju zbora, Jedutunu[a]. Davidova pjesma.
1 Odlučio sam: »Pazit ću što govorim,
neću griješiti svojim jezikom.
Usta ću držati zatvorena[b]
u blizini loših ljudi.«
2 Zašutio sam, umuknuo,
ni o čemu nisam govorio,
no bilo mi je još gore.
3 Jako sam se uznemirio.
No što sam više mislio,
sve sam bio nestrpljiviji.
A onda sam progovorio:
4 »BOŽE, reci što će biti sa mnom,
koliko ću još živjeti?
Želim znati kako će moj život proći.
5 Dao si mi da živim samo kratko,
kao da me pred tobom i nema.
Kao dah, čovjek prolazi i nestaje. Selah
6 Ovaj život je kao prolazna sjenka.
Uzalud bogatstvo sakupljamo,
a tko će ga poslije uzeti, ne znamo.
7 Gospodaru, čemu da se nadam?
Ti si sva moja nada.
8 Spasi me od svega što sam zgriješio,
ne daj da me budale ismijavaju.
9 Šutio sam, nisam ništa rekao
jer ti si mi svu tu patnju dao.
10 Prestani me kažnjavati,
ubija me pritisak tvoje ruke.
11 Kažnjavaš nas za pogreške,
učiš nas kako trebamo živjeti.
No sve se istroši, kao kad moljac izjeda.
Baš kao dah, čovjek prolazi i nestaje. Selah
12 BOŽE, čuj moju molitvu,
slušaj moj plač i pogledaj mi suze.
Kao putnik kroz ovaj život putujem,
kao i moji preci, samo kratko sam tvoj gost.
13 Pusti me malo da budem sretan
prije nego što odem i više me ne bude.«
Amasija pokušava ušutkati Amosa
10 Amasija, vrhovni svećenik u Betelu, poručio je izraelskom kralju Jeroboamu: »Amos radi urotu protiv tebe usred Izraela. Njegove će riječi uništiti zemlju. 11 Govori da će kralj Jeroboam biti ubijen mačem, a Izraelci zarobljeni i odvedeni iz svoje zemlje.«
12 Amasija se obratio i Amosu. Rekao mu je: »Idi odavde, vidioče! Vrati se u Judu i ondje zarađuj svoj kruh prorokovanjem. 13 Nemoj više prorokovati u Betelu. Ovo je kraljevsko svetište i narodni hram.«
14 Tada je Amos odgovorio Amasiji: »Ja nisam bio službeni prorok niti sam bio odgojen za proroka. Čuvao sam ovce i brinuo se o divljim smokvama. 15 No BOG me odvojio od mog stada. ‘Idi i prenesi moju poruku mom narodu Izraelu’, rekao mi je BOG. 16 A sada poslušaj što poručuje BOG. Ti se rekao: ‘Nemoj prorokovati protiv Izraela. Nemoj govoriti protiv Izakove obitelji.’ 17 Zato ti sada BOG poručuje:
‘Tvoja će se žena u gradu prostituirati,
a tvoji će sinovi i kćeri biti mačem pobijeni.
Tvoja će se zemlja drugima razdijeliti,
a ti ćeš umrijeti u tuđini[a].
Izraelci će sigurno biti zarobljeni
i iz svoje zemlje odvedeni.’«
9 Ja, Ivan, vaš sam brat u Kristu, koji s vama dijeli patnje, kraljevstvo i strpljivu ustrajnost u Isusu. Nalazio sam se na otoku Patmosu radi propovijedanja Božje poruke i svjedočenja o Isusu.[a] 10 U Gospodinov dan, obuzeo me Duh, a iza sebe sam začuo jak glas koji je zvučao poput trube. 11 Rekao je: »Zapiši u knjigu sve što vidiš i pošalji sedmorim crkvama: u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji!«
12 Okrenuo sam se da vidim tko mi to govori. Kako sam se okrenuo, vidio sam sedam zlatnih svijećnjaka. 13 Između njih je bio netko poput Sina Čovječjeg. Bio je obučen u dugi ogrtač i imao je zlatni povez preko prsa. 14 Njegova su glava i kosa bile bijele poput bijele vune ili snijega, a oči kao plamteća vatra. 15 Njegova su stopala bila kao bronca užarena u peći. Glas mu je bio poput buke velikih voda. 16 U svojoj je desnici držao sedam zvijezda. Iz njegovih je usta izlazio oštar dvosjekli mač. Njegovo je lice bilo poput sunca kad najjače sja.
Najvažnija zapovijed
(Mk 12,28-34; Lk 10,25-28)
34 Kad su čuli kako je Isus svojim odgovorom ušutkao saduceje, okupili su se farizeji. 35 Jedan od njih, učitelj Zakona, u namjeri da ga iskuša, upitao je: 36 »Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?«
37 A Isus mu je rekao: »‘Voli Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!’[a] 38 To je prva i najvažnija zapovijed. 39 Zatim je tu druga zapovijed, jednaka prvoj: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga!’[b] 40 Cijeli Zakon i spisi proroka temelje se na ovim dvjema zapovijedima.«
Pitanje o Kristu i Davidu
(Mk 12,35-37; Lk 20,41-44)
41 Dok su farizeji još bili na okupu, Isus ih je upitao: 42 »Što mislite o Kristu[c]? Čiji je on potomak?«
Odgovorili su mu: »Davidov.«
43 A on im je rekao: »Kako to da ga David, potaknut Duhom, naziva Gospodinom, izjavivši:
44 ‘Gospodin je rekao mome Gospodinu:
Sjedni mi s desne strane
dok tvoje neprijatelje ne položim pod tvoje noge?’[d]
45 Dakle, ako ga David naziva Gospodinom, kako mu onda Krist može biti potomak?« 46 Ali nitko mu nije mogao odgovoriti na to niti ga se tko od toga dana usudio išta pitati.
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International