Kroz Makedoniju i Grčku

20 Kad se buna stišala, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i uputi se u Makedoniju. ² Prošavši te krajeve i ohrabrivši ih mnogim riječima, dođe u Grčku, ³ gdje ostade tri mjeseca. Kako se dogodi da Židovi sklopiše zavjeru protiv njega upravo kada je htio isploviti u Siriju, odluči vratiti se preko Makedonije. ⁴ Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, i Gaj iz Derbe i Timotej, te Azijci Tihik i Trofim.^{[a] 5} Oni odoše prije te nas pričekaše u Troadi, ⁶ dok mi, isplovivši iz Filipa poslije dana Beskvasnih kruhova, dođosmo za pet dana k njima u Troadu, gdje se zadržasmo sedam dana.

Pavao uskrisuje Eutiha

⁷ U prvi dan tjedna, kad smo se okupili lomiti kruh, Pavao im govoraše. Ali kako je sutradan kanio otputovati, oduljio je govor sve do ponoći. ⁸ U gornjoj je sobi, u kojoj se bjesmo okupili, bilo mnogo svjetiljaka. ⁹ Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih koji zapadne u dubok san te, dok je Pavao dulje govorio, svladan snom pade s trećeg kata dolje. Podigoše ga mrtva. ¹⁰ A Pavao siđe, nadnese se nada nj i, obujmivši ga, reče: »Ne uznemirujte se, jer duša je njegova u njemu!« ¹¹ Onda se pope gore, te pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još razgovarao, sve do zore. Tada otputova. ¹² A mladića dovedoše živa, i to ih neizmjerno utješi.

Na putu prema Jeruzalemu

¹³ Mi pođosmo naprijed lađom i isplovismo za As. Odande smo trebali povesti Pavla; tako naime bijaše zapovjedio kad se spremao poći kopnom. ¹⁴ Kad se sastao s nama u Asu, uzesmo ga sa sobom i stigosmo u Mitilenu. ¹⁵ Otplovivši odande sutradan stigosmo naspram Hiju, prekosutra dođosmo u Sam, a slijedećeg dana stigosmo u Milet^{[b] 16} - jer je Pavao smatrao da je bolje mimoići Efez, da se ne bi zadržavao u Aziji. Žurio je naime, ako mu budne moguće, da na Pedesetnicu bude u Jeruzalemu.

Pavlov oproštaj s efeškim starješinama

¹⁷ Iz Mileta posla u Efez da dozovu starješine crkve. ¹⁸ Kad dođoše k njemu, reče im: »Vi znate kako od prvoga dana, kad stupih u Aziju, provedoh među vama sve vrijeme, ¹⁹ služeći Gospodinu sa svom poniznošću, u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog židovskih zavjera; ²⁰ kako ništa nisam propustio od onoga što je korisno navijestiti vam i poučiti vas javno i po kućama, ²¹ posvjedočivši Židovima i Grcima o obraćenju Bogu i vjeri u Gospodina našega Isusa.

²² I sad, evo, svezan Duhom ja idem u Jeruzalem, ne znajući što će me u njemu zadesiti, ²³ osim što mi Duh Sveti u svakom gradu posvjedočuje kako me čekaju okovi i nevolje. ²⁴ Ali ja nimalo ne cijenim život svoj, samo da dovršim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa: posvjedočiti Evanđelje milosti Božje.

²⁵ I sad, evo, znam da lica mojega više nećete vidjeti, svi vi među kojima sam prošao propovijedajući Kraljevstvo. ²⁶ Stoga vam danas svjedočim da sam čist od krvi sviju, ²⁷ jer vam nisam propustio navijestiti sav naum Božji. ²⁸ Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi za nadglednike, da pasete crkvu Božju, koju on steče svojom krvlju. ²⁹ Ja znam da će nakon mog odlaska među vas ući vuci okrutni, i neće štedjeti stada. ³⁰ Pa i između vas samih ustat će ljudi koji će govoriti iskrivljeni nauk, kako bi odvukli učenike za sobom. ³¹ Zato bdijte sjećajući se da tri godine i noću i danju nisam prestao u suzama urazumljivati svakoga od vas.

³² I sad vas povjeravam Bogu i riječi njegove milosti, Njemu koji vas može izgraditi i dati vam baštinu među svima koji su posvećeni. ³³ Srebra ili zlata ili odjeće ni od koga nisam poželio. ³⁴ Sami znate da su za moje potrebe i onih koji su sa mnom zasluživale ove ruke. ³⁵ U svemu vam pokazah kako se trudeći treba zauzimati za slabe i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'« ³⁶ Ovo rekavši, kleknu i pomoli se sa svima njima. ³⁷ Tada svi briznuše u velik plač i baciše mu se oko vrata cjelivajući ga, ³⁸ ražalošćeni najviše riječju koju im reče: da više neće vidjeti njegova lica. Onda su ga pratili na lađu.