Petar i Ivan pred Vijećem

4 Dok su oni još govorili narodu, priđoše im svećenici i zapovjednik hramski i saduceji, ² ogorčeni što naučavaju narod i navješćuju u Isusu uskrsnuće od mrtvih. ³ I podigoše na njih ruke te ih baciše u pritvor do sutradan jer već bijaše večer. ⁴ Mnogi pak od onih koji su slušali Riječ uzvjerovaše, te broj ljudi dođe na oko pet tisuća. ⁵ Sutradan se u Jeruzalemu sabraše glavari i starješine i pismoznanci, ⁶ i velesvećenik Ana i Kaifa i Ivan i Aleksandar, i svi ostali koji bijahu iz velesvećeničkog roda. ⁷ Postaviše ih u sredinu, te ih stadoše ispitivati: »Kojom silom ili u čije ime vi to učiniste?« ⁸ Tada im Petar, ispunjen Duhom Svetim, reče: »Glavari narodni i starješine! ⁹ Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva na bolesnu čovjeku, po kome je ovaj spašen, ¹⁰ neka vam svima bude znano i svemu narodu Izraelovu: u imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi raspeli, a koga Bog uskrisi od mrtvih; u njemu ovaj stoji pred vama zdrav. ¹¹ On je taj kamen koji ste vi graditelji prezreli, a koji postade glavnim ugaonim kamenom. ¹² I ni u jednome drugom nema spasenja, jer pod nebom nema drugog imena danoga ljudima u kojem treba da budemo spašeni.«

¹³ Kad vidješe Petrovu i Ivanovu smjelost te znajući da su ljudi neobrazovani i priprosti, čudili su se; znali su da oni bijahu s Isusom. ¹⁴ Gledajući pak onog iscijeljenog čovjeka gdje stoji s njima, ništa im nisu mogli protusloviti. ¹⁵ Pošto im pak zapovjediše da izađu iz vijećnice, stadoše vijećati ¹⁶ govoreći: »Što da učinimo s ovim ljudima? Jer to da su učinili poznat znamen očito je svim stanovnicima Jeruzalema, i mi to ne možemo zanijekati. ¹⁷ Ali da se to ne bi još više proširilo u narod, zaprijetimo im da više nikomu od ljudi ne govore o ovome imenu.« ¹⁸ I pozvavši ih zapovjediše im da nipošto nikomu ne spomenu a kamoli naučavaju u ime Isusovo. ¹⁹ A Petar i Ivan im odgovoriše: »Prosudite, je li pravo pred Bogom slušati više vas negoli Boga. ²⁰ Jer mi ne možemo ne govoriti o onome što vidjesmo i čusmo.« ²¹ Opet im zaprijetivši i ne našavši kako da ih kazne, oni ih zbog naroda pustiše, jer su svi proslavljali Boga zbog onog što se dogodilo. ²² Jer čovjeku na kome se dogodi taj znamen ozdravljenja bijaše više od četrdeset godina.

Zajednička molitva

²³ Pošto ih pustiše, pođoše oni k svojima i izvijestiše ih o svemu što su im bili rekli glavari svećenički i starješine. ²⁴ Kad su oni to čuli, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše:

²⁷ Jer udružiše se uistinu u ovome gradu protiv svetoga Sluge tvojega Isusa, koga ti pomaza, Herod i Poncije Pilat s narodima i plemenima izraelskim, ²⁸ da učine sve što tvoja ruka i naum tvoj predodrediše da se dogodi. ²⁹ I sada, Gospodine, pogledaj na prijetnje njihove i daj slugama svojim da sa svom smjelošću navješćuju tvoju riječ. ³⁰ Pruži ruku svoju poradi ozdravljenja, da se dogode znamenja i čudesa po imenu svetoga Sluge tvojega Isusa!«

³¹ I, pošto se pomoliše, zatrese se mjesto na kojemu se bijahu sabrali i svi se ispuniše Duhom Svetim. I navješćivali su riječ Božju sa smjelošću.

Međusobni odnos vjernika

³² A u mnoštva onih što povjerovaše bijaše jedno srce i duša. Nijedan nije za svoje imanje govorio da je njegovo, nego im sve bijaše zajedničko. ³³ I apostoli velikom silom davahu svjedočanstvo uskrsnuća Gospodina Isusa. Velika milost bijaše na svima njima. ³⁴ Doista nitko ne bijaše potrebit među njima, jer koji su god bili posjednici njiva ili kuća pa ih prodali, donosili su utržak od prodanoga ³⁵ te stavljali pred noge apostolima, dijeleći svakomu već kako je tko bio u potrebi.

Barnabina darežljivost

³⁶ A Josip, koga su apostoli prozvali Barnaba, što protumačeno znači Sin utjehe, levit, rodom s Cipra, ³⁷ posjedovao je njivu. Prodavši je, donese novac i stavi pred noge apostolima.