Book of Common Prayer
Molitva za obnovu Izraela
Voditelju zbora. Po napjevu »Ljiljan svjedočanstva«. Asafova pjesma.
1 Izraelov pastiru, poslušaj nas!
Ti, što Josipov narod vodiš kao stado,
što sjediš na prijestolju iznad krilatih bića[a].
Neka se vidi tvoj sjaj
2 pred Efrajimom, Benjaminom i Manašeom.
Pokaži svoju snagu,
dođi i spasi nas!
3 Bože, obnovi nas!
Obasjaj nas svojim licem[b]
i spasi nas.
4 BOŽE Svevladaru, dokle ćeš se ljutiti
na molitve svojeg naroda?
5 Hraniš ga kruhom plača
i pojiš peharima suza.
6 Učinio si da se susjedi zbog nas prepiru
i da nam se neprijatelji rugaju.
7 Bože Svevladaru, obnovi nas!
Obasjaj nas svojim licem
i spasi nas.
8 Ti si nas iz Egipta donio kao lozu,
istjerao si druge narode i posadio je.
9 Za nju si iskrčio i priredio mjesto,
a ona se ukorijenila i ispunila zemlju.
10 Njena sjena planine je prekrila,
lišće je nadvisilo moćne cedrove.
11 Do Sredozemnog mora pružala je grane,
mladice je širila sve do Eufrata.
12 Zašto si srušio ograde koje su je čuvale,
da s nje beru svi koji prolaze?
13 Vepar iz šume je pustoši,
proždiru je poljske zvijeri.
14 Vrati nam se, Bože Svevladaru!
Pogledaj nas s neba i vidi!
Brini se o ovoj lozi,
15 o trsu koji si svojom rukom zasadio,
o sinu kojeg si za sebe odgojio.
16 Oni koji su je spalili i posjekli,
neka izginu od tvoje prijetnje!
17 Neka tvoja ruka bude
na čovjeku koji ti je zdesna,
na onome koga si za sebe odgojio.
18 Tada se nećemo od tebe okretati.
Oživi nas i tvoje ćemo ime prizivati!
19 BOŽE Svevladaru, obnovi nas!
Obasjaj nas svojim licem,
i spasi nas!
Sjećanje na veličanstvena Božja djela
Voditelju zbora i Jedutunu. Asafova pjesma.
1 Boga zazivam u pomoć,
vapim mu da me čuje.
2 Kad sam u nevolji, tražim Gospodara,
noću neumorno pružam ruke.
Moja se duša ne da utješiti.
3 Kad god se sjetim Boga, uzdišem;
kad o njemu mislim, duhom klonem. Selah
4 Ne daš da mi se sklope oči.
Uzrujan sam, ne mogu govoriti.
5 Razmišljam o davnim danima
i pradavnim vremenima.
6 Noću se sjećam kako sam pjevao.
Sa svojim srcem razgovaram,
u sebi tražim odgovor:
7 »Zar će nas Bog vječno odbacivati
i neće se više nikada smilovati?
8 Je li zauvijek nestala njegova ljubav,
je li za sve naraštaje propalo njegovo obećanje?
9 Zar je Bog zaboravio biti milostiv
pa je u gnjevu samilost zaključao?« Selah
10 Najveću mi patnju zadaje to što
snaga Svevišnjega više nije s nama.
11 Sjećat ću se BOŽJIH djela
i svih tvojih davnih čuda.
12 Mislit ću na sva tvoja djela
i razmišljati o onom što si učinio.
13 Svet je tvoj put, Bože.
Koji je bog velik kao naš?
14 Ti si Bog koji čini čuda,
svoju silu pokazuješ narodima.
15 Svojom si rukom otkupio svoj narod,
potomke Jakova i Josipa. Selah
16 Vode su te vidjele, Bože, i prepale se,
dubine su zadrhtale od straha.
17 Mračni oblaci izlili su vodu,
nebom se prolomio grom,
a tvoje su se munje razletjele.
18 Tvoja grmljavina ori se u vihoru,
bljeskanje obasjava svijet,
a zemlja drhti i trese se.
19 Tvoj put vodio je kroz more,
tvoja staza kroz silne vode,
ali nitko ti nije vidio stope.
20 Vodio si svoj narod kao stado,
pomoću Mojsija i Arona.
Molitva za milosrđe prema Jeruzalemu
Asafova pjesma.
1 Bože, narodi su upali u tvoj posjed
i okaljali tvoj sveti Hram,
a Jeruzalem pretvorili u ruševinu.
2 Leševe tvojih slugu
dali su pticama za hranu,
a meso tvojih vjernih zvijerima.
3 Krv su im izlili oko Jeruzalema kao vodu,
a nikoga nije bilo da ih sahrani.
4 Ruglo smo postali svojim susjedima,
smiju nam se i rugaju svi oko nas.
5 Dokle još, BOŽE?
Zar ćeš se dovijeka ljutiti?
Zar će tvoja ljubomora gorjeti kao oganj?
6 Izlij svoju srdžbu na narode koji te ne poznaju,
na kraljevstva koja ne prizivaju tvoje ime.
7 Jer, oni su proždrli Jakova
i opustošili njegovo boravište.
8 Ne kažnjavaj nas zbog grijeha naših predaka.
Iskaži nam milost i požuri,
jer smo posve bespomoćni.
9 Pomozi nam, Bože, naš Spasitelju,
radi slave svoga imena.
Izbavi nas i oprosti nam grijehe
radi časti svoga imena.
10 Zašto da narodi govore:
»Gdje im je Bog?«
Daj da vidimo i mi i drugi narodi
da se osvećuješ za prolivenu krv svojih slugu.
11 Neka hropci zatočenih dopru do tebe.
Svojom snagom oslobodi na smrt osuđene.
12 Sedmerostruko vrati okolnim narodima
za uvredu koju su ti nanijeli, Gospodaru.
13 Tada ćemo ti mi, tvoj narod,
ovce s tvog pašnjaka, zauvijek zahvaljivati.
O tvojoj ćemo slavi kroz sve naraštaje pričati.
Narod priznaje svoje grijehe
9 Dvadeset i četvrtog dana tog mjeseca, Izraelci su se okupili na post, odjeveni u pokajničke tkanine i posuti prašinom[a]. 2 Oni koji pripadaju izraelskom rodu odvojili su se od svih stranaca. Stajali su i priznavali svoje grijehe i prekršaje svojih predaka. 3 Svatko je stajao na svome mjestu i tri su sata naglas čitali iz Knjige zakona svog BOGA, a sljedećih su tri sata priznavali svoje grijehe i klanjali se svome BOGU.
4 Leviti Ješua, Bani, Kadmiel, Šebanija, Buni, Šerebija, Bani i Kenani stajali su na stepenicama i glasno vapili svome BOGU.
5 Zatim su Leviti Ješua, Kadmiel, Bani, Hašabneja, Šerebija, Hodija, Šebanija i Petahija rekli: »Ustanite i blagoslivljajte svog BOGA, onoga koji je oduvijek i zauvijek!«
Molitva naroda
»Neka je blagoslovljeno tvoje slavno ime,
od svakog blagoslova i hvale uzvišenije.
6 Ti si, BOŽE, jedini BOG.
Ti si stvorio nebo i najviša nebesa,
sa svim njihovim mnoštvom[b].
Stvorio si zemlju i sve što je na njoj.
Stvorio si mora i sve što je u njima.
Ti svemu daješ život.
Štuje te nebesko mnoštvo.
7 Ti si BOG, onaj koji je izabrao Abrama,
izveo ga iz Ura Kaldejskog
i dao mu ime Abraham[c].
8 Vidio si da je njegovo srce vjerno tebi
pa si sklopio savez s njim.
Obećao si njegovim potomcima dati zemlju
Kanaanaca, Hetita, Amorejaca,
Perižana, Jebusejaca i Girgašana.
I ispunio si obećanje
jer si pravedan.
9 Vidio si patnju naših predaka u Egiptu.
Čuo si njihov vapaj kraj Crvenog mora.
10 Izvodio si znakove i čuda protiv faraona,
protiv svih njegovih službenika
i sveg naroda u njegovoj zemlji.
Znao si da su Egipćani bahato postupali
s našim precima.
Stekao si sebi slavno ime tada,
a ono traje još danas.
11 Razdvojio si more pred njima
i prošli su po suhom tlu,
a njihove si progonitelje bacio u dubine,
kao kamen u vode silne.
12 Danju si ih vodio stupom oblaka,
a noću stupom vatre,
da im osvijetliš put kojim trebaju ići.
13 Sišao si na brdo Sinaj i govorio im s neba.
Dao si im pravične propise i istinite zakone,
dobre zapovijedi i uredbe.
14 Obznanio si im svoj sveti počinak[d].
Dao si im zapovijedi, uredbe i zakone
preko svog sluge Mojsija.
15 Kad su bili gladni,
dao si im kruh s neba.
Kad su bili žedni,
pustio si im vodu iz stijene.
Rekao si im da zaposjednu zemlju
koju si im se zakleo dati.
16 Ali oni, naši preci,
postali su bahati i tvrdoglavi
pa nisu slušali tvoje zapovijedi.
17 Odbili su poslušnost
i zaboravili čuda koja si im učinio.
Postali su tvrdoglavi i
odlučili vratiti se u egipatsko ropstvo.
Ali ti si Bog koji oprašta,
dobar i suosjećajan, ne razljutiš se lako,
i velika je tvoja vjerna ljubav.
Zato ih nisi ostavio
18 ni kad su si načinili kip teleta i rekli:
‘Ovo je tvoj bog, koji te izveo iz Egipta’,
i time napravili veliko svetogrđe.
19 Zbog svoga velikog suosjećanja,
nisi ih ostavio u pustinji.
Nije ih ostavljao stup oblaka danju,
a ni stup vatre noću,
da im osvjetljava put kojim trebaju ići.
20 Dao si im svoj dobri Duh da ih uči.
Nisi maknuo manu[e] od njihovih usta,
a ni vodu da utaže žeđ.
21 Četrdeset si ih godina uzdržavao u pustinji.
Ništa im nije nedostajalo.
Odjeća im se nije trošila,
noge im nisu oticale.
22 Dao si im kraljevstva i narode,
dodijelio im svaki dio zemlje.
Zauzeli su zemlju Sihona, kralja Hešbona,
i zemlju Oga, kralja Bašana.
23 Namnožio si im potomke
kao zvijezde na nebu.
Doveo si ih u zemlju
za koju si njihovim očevima rekao
da uđu u nju i zaposjednu je.
24 I potomci su ušli i zaposjeli zemlju.
A ti si pred njima pokorio Kanaance,
stanovnike te zemlje.
Predao si ih njima
zajedno s njihovim kraljevima
i s narodima te zemlje,
da s njima rade što god žele.
25 Osvojili su utvrđene gradove
i bogatu zemlju.
Primili su u posjed kuće
pune svakovrsnih dobara,
već iskopane bunare,
vinograde, maslinike i obilje voćaka.
Jeli su do sita i udebljali se.
Uživali su u tvojoj velikoj dobroti.
Uništenje Babilona
18 Nakon toga, vidio sam jednog drugoga anđela kako silazi s Neba. Taj je anđeo imao veliku moć i njegov je sjaj rasvijetlio Zemlju. 2 Zavikao je snažnim glasom:
»Pao je! Pao je veliki Babilon!
Postao je boravište demona,
prebivalište svakovrsnih nečistih duhova
i skrovište svakovrsnih nečistih i odvratnih ptica.
3 Svi narodi su pili žestoko vino bijesa i bluda.
Zemaljski su kraljevi s njom bludno griješili,
a trgovci su se obogatili njezinom pretjeranom raskoši.«
4 Tada sam začuo neki drugi glas s neba. Rekao je:
»Izađi, moj narode! Ne sudjelujte u njezinom grijehu!
Tako vas neće snaći zla koja će se njoj dogoditi.
5 Jer, njezini grijesi nagomilali su se do Neba.
Bog se sjetio njezinih prekršaja.
6 Vratite joj prema njezinim djelima!
Uzvratite joj dvostruko za ono što je učinila!
U čašu, koju je drugima spremala, ulijte joj dvostruko jačega vina!
7 Priuštila si je slavu i raskoš.
Dajte joj isto toliko muka i tuge!
Jer, ona i dalje govori:
‘Sjedim na svojem prijestolju kao kraljica.
Nisam udovica i nikada neću tugovati.’
8 Zato će je u jednom jedinom danu snaći zla
koja su joj namijenjena: smrt, žalost i glad.
Izgorjet će u vatri jer je jak Gospodin Bog
koji joj je presudio.
Božji zakon i ljudska pravila
(Mk 7,1-23)
15 Tada su Isusu pristupili neki farizeji i učitelji Zakona iz Jeruzalema i upitali ga: 2 »Zašto tvoji učenici krše učenje koje su nam ostavili preci? Ne peru ruke prije jela.«
3 No Isus ih je upitao: »A zašto vi kršite Božju zapovijed zbog svoje tradicije? 4 Jer, Bog je rekao: ‘Poštuj oca i majku!’[a] i ‘Tko prokune svoga oca ili majku, neka se kazni smrću.’[b] 5 Ali vi učite da čovjek može reći svome ocu ili majci: ‘Ono čime bih ti mogao pomoći dajem Bogu na dar’ 6 i da na taj način postaje slobodan dužnosti prema ocu i majci. Time ste ukinuli Božju zapovijed zbog svoje tradicije. 7 Vi, licemjeri! Izaija je točno prorekao o vama:
8 ‘Ovi ljudi hvale me usnama,
ali srca su im daleko od mene.
9 Bezvrijedno je njihovo štovanje,
jer njihova su učenja ljudska pravila.’«[c]
10 Isus je dozvao narod k sebi 11 te im rekao: »Poslušajte i razumijte! Ne čini čovjeka nečistim ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi.«
12 Tada su mu pristupili učenici i rekli: »Znaš li da su se farizeji uvrijedili kad su čuli što si rekao?«
13 Isus im je odgovorio: »Svaka sadnica, koju nije posadio moj nebeski Otac, bit će iščupana. 14 Pustite ih! Oni su slijepe vođe slijepaca. A ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu.«
15 Petar mu je na to rekao: »Objasni nam značenje usporedbe o tome što čini čovjeka nečistim.«
16 Isus je odgovorio: »Zar ni vi još ne shvaćate? 17 Zar ne shvaćate da sve što ulazi kroz čovjekova usta ide u trbuh, a zatim se izbacuje iz tijela? 18 No ono što izlazi iz usta dolazi iz srca, i to onečišćuje čovjeka. 19 Jer, iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, seksualni grijesi, krađe, laži i psovke. 20 To onečišćuje čovjeka. A jesti neopranim rukama ne onečišćuje čovjeka.«
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International