Book of Common Prayer
Tužaljka prognanih Izraelaca
1 Kraj babilonskih rijeka smo sjedili
i plakali dok smo se Siona sjećali.
2 Odložili smo svoje harfe,
objesili ih na vrbe.[a]
3 Naši tamničari rekli su nam da pjevamo,
mučili su nas, tražili da ih zabavljamo:
»Pjevajte neku od sionskih pjesama!«
4 Ali, kako da pjevamo BOGU,
prognani u stranoj zemlji?
5 Ako te zaboravim, Jeruzaleme,
neka mi ruka više ne zasvira.
6 Neka mi se jezik za nepce zalijepi
ako se tebe ne budem sjećao
i tebi se iznad svega radovao.
7 Sjeti se, BOŽE, kad je pao Jeruzalem.
Edomci su vikali: »Rušite sve!
Rušite sve do temelja!«
8 Grade Babilon, bit ćeš razoren!
Blago onom tko ti vrati što si nam učinio.
9 Blago onom tko ti zgrabi dojenčad
i smrska ih o stijenu.
Kralj zahvaljuje Bogu na pobjedi
Davidova pjesma.
1 Slava BOGU, mojoj stijeni,
vježba me za borbu, sprema za rat.
2 On je moja ljubav, moja tvrđava,
moja utvrda, moj izbavitelj.
On je moj oklop i sklonište,
narode mi dovodi pod vlast.
3 BOŽE, što su ljudi da o njima brineš,
što je čovjek da misliš na njega?
4 Ta čovjek je kao dašak,
prolazan kao sjena.
5 BOŽE, razgrni nebesa i siđi,
planine dodirni da se zadime.
6 Sijevni munjom, rasprši neprijatelje,
neka pred tvojim strijelama bježe.
7 Posegni rukom s visine i spasi me!
Ne daj da nestanem u dubinama,
oslobodi me iz ruku stranaca!
8 Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
9 Bože, pjevat ću ti novu pjesmu,[a]
slaviti i svirati na žicama harfe.
10 Ti odlučuješ koji će kralj odnijeti pobjedu,
od oštrog mača spasio si svog slugu Davida.
11 Izbavi me iz ruku stranaca!
Jer, svi su oni lažljivci,
lažu i kad se zaklinju.
12 Daj da nam sinovi rastu jaki kao hrastovi,[b]
a naše kćeri lijepe kao klesani stupovi.
13 Neka su nam žitnice pune svega,
a livade ovcama i tisućama janjaca.
14 Daj da su naša goveda krupna i plodna,
neprijatelj da nam ne ulazi u grad
i zarobljenike ne odvodi,
da se na ulicama ne čuje plač.
15 Blago narodu s takvim blagoslovom,
sretan je narod nad kojim je BOG.
Zahvala Bogu, stvoritelju i skrbniku
1 Slavi BOGA, dušo moja!
Kako si velik, o BOŽE moj!
Odjenuo si slavu i veličanstvo.
2 Svjetlost si kao ogrtač ogrnuo.
Nebesa razastireš kao šator.
3 Na nebeskim vodama postavljaš svoje odaje.
Od oblaka praviš svoja kola.
Putuješ na krilima vjetra.
4 Vjetrove koristiš kao glasnike
i vatrene munje kao sluge.
5 Zemlju si na temelje postavio
i nikada se neće poljuljati.
6 Pokrio si je dubokim morima,
vode su se podigle iznad planina.
7 Zaprijetio si vodama i one su pobjegle,
kad si zagrmio, brzo su se povukle.
8 S planina su u doline otekle,
do mjesta koje si im odredio.
9 Postavio si im granicu koju prijeći ne smiju,
da ponovo zemlju ne prekriju.
10 Ti vode iz izvora izlijevaš u klance
pa između planina teku,
11 napajaju svaku divlju životinju.
Divlji magarci gase žeđ,
12 a ptice se pokraj gnijezde,
pjevaju među granama.
13 Iz svojih nebeskih odaja planine natapaš,
zemlja je puna plodova tvoga rada.
14 Ti daješ travu za stoku,
i biljke na korist ljudima,
da stvaraju hranu iz zemlje:
15 vino, koje razveseljuje srce,
ulje, od kojeg se sjaji lice,
i kruh, koji osnažuje tijelo[a].
16 Vodom se natapaju BOŽJA stabla,
libanonski cedrovi koje on posadi.
17 Na njima vrapci grade gnijezda,
a rode svoj dom na jelama.
18 Visoke planine utočište su divokozama,
a stijene planinskim zečevima.
19 Stvorio si mjesec da određuje razdoblja,
sunce zna kada je vrijeme zalaska.
20 Ti spuštaš tamu i pada noć
kad izlaze sve šumske životinje.
21 Lavovi riču za plijenom,
kao da hranu od Boga traže.
22 Kad sunce izađe, oni se povlače
i liježu u svoje jazbine.
23 Tada čovjek ide na posao
i radi do večeri.
24 BOŽE, toliko toga si stvorio!
Sve si mudro učinio.
Puna je zemlja tvojih stvorenja.
25 Gle more, tako je veliko i široko,
vrvi od stvorenja bezbrojnih,
bića malih i velikih.
26 Po njemu plove lađe,
u njemu se igra Levijatan[b],
morska neman koju si stvorio.
27 Svi oni čekaju na tebe,
da im daš hranu u pravo vrijeme.
28 Kad im daješ, oni sabiru,
kad otvoriš ruku, site se dobrima.
29 Kad se od njih okreneš,
oni se uplaše.
Kad im oduzmeš dah[c], oni ugibaju
i u prah se vraćaju.
30 A kad pošalješ svoj dah[d], oni nastaju,
i tako obnavljaš zemlju.
31 Neka BOŽJA slava zauvijek traje!
Neka se BOG u svojim djelima raduje!
32 Kad on zemlju pogleda, ona zadrhti,
kad planine dotakne, one se zadime.
33 Dok sam živ, BOGU ću pjevati,
dok me bude, BOGA ću slaviti.
34 Neka mu se svide moje misli
jer zbog BOGA sam radostan.
35 Neka grešnici nestanu sa zemlje
i neka više ne bude zlih ljudi.
Slavi BOGA, dušo moja!
Slavi BOGA!
12 Bileam odgovori Balaku: »Nisam li rekao glasnicima koje si mi poslao: 13 ‘Kad bi mi Balak dao i svoju palaču punu srebra i zlata, da po svojoj volji učinim dobro ili zlo, ne bih mogao raditi protiv BOŽJE riječi? Moram govoriti samo ono što mi kaže BOG.’ 14 Sad se vraćam svome narodu, ali dopusti da te upozorim na ono što će ovaj narod u budućnosti učiniti s tvojim narodom.«
15 Zatim je izgovorio proroštvo:
»Proroštvo Bileama, Beorovog sina,
proroštvo onoga čije oko jasno vidi,
16 proroštvo onoga koji čuje Božje riječi,
koji ima znanje od Svevišnjeg,
i viđenje od Svemoćnog,
koji ničice pada, a oči mu se otvaraju:
17 Vidim ga, ali ne sad;
gledam ga, ali izdaleka.
Iz Jakova će izaći zvijezda,
iz Izraela će se dići vladar[a].
Moabu će smrskati lubanje,
i glave svim Šetovim sinovima.
18 Osvojit će zemlju Edom,
neprijateljsku zemlju Seir.
Tako će Izrael postati silan.
19 Iz Jakova će izaći vladar
i uništiti preživjele u gradovima.«
20 Zatim je Bileam vidio Amalečane i izgovorio proroštvo:
»Amalek je bio najjači narod,
ali završit će u propasti.«
21 Zatim je vidio Kenijce i izgovorio proroštvo:
»Boravište ti je čvrsto,
gnijezdo ti na litici svijeno.
22 Ali ipak ćete propasti, Kenijci[b],
kad vas Asirija odvede u ropstvo.«
23 Zatim je izgovorio i ovo proroštvo:
»Jao, tko će preživjeti kad Bog to učini?
24 Lađe će doći s obala Cipra
i potlačiti Asiriju i Eber.[c]
Ali i njih će stići propast.«
25 Zatim je Bileam ustao i vratio se kući, a Balak je otišao svojim putem.
Sveti Duh donosi slobodu i slavu
18 Mislim da su naše trenutne patnje beznačajne u usporedbi s budućom slavom koju ćemo primiti. 19 Cjelokupno Božje stvorenje u čežnji očekuje vrijeme kada će Bog očitovati tko su njegova djeca. 20 Svijet, koji je stvorio Bog, potpao je pod ispraznost, ali ne svojevoljno, već voljom onoga koji ga je podvrgnuo. Ali Bog je ostavio nadu 21 da će sve što je stvorio primiti oslobođenje od ropstva propadanju. Ostavio je nadu da će sve što je stvorio imati slavnu slobodu Božje djece.
22 Znamo da sva stvorenja sve do sada uzdišu kao u porođajnim bolovima. 23 No ne samo ona nego i mi, koji već imamo Duha kao prvi dio Božjeg obećanja, čekamo uzdišući u sebi. I dalje željno očekujemo da nas Bog potpuno usvoji, odnosno da oslobodi naša tijela. 24 Spašeni smo da bismo imali tu nadu. Ali nada, koja se vidi, nije nada jer tko se nada onomu što već ima? 25 Ako se nadamo onome što još nemamo, onda to iščekujemo s velikim strpljenjem.
Pitanje o uskrsnuću
(Mk 12,18-27; Lk 20,27-40)
23 Toga su dana Isusu prišli i saduceji, koji kažu da nema uskrsnuća, pa su ga upitali: 24 »Učitelju, Mojsije je rekao: ‘Ako čovjek umre bez djece, neka se brat oženi njegovom ženom i podigne potomstvo svome bratu.’[a] 25 Kod nas je bilo sedmero braće. Prvi se oženio i umro bez djece pa mu se brat oženio ženom. 26 Isto se dogodilo drugom i trećem bratu i tako sve do sedmoga. 27 Na kraju je i žena umrla. 28 Dakle, kojemu će od sedmorice ona biti žena nakon uskrsnuća jer su se svi njome oženili?«
29 Isus im je na to odgovorio: »U zabludi ste jer ne poznajete ni Sveta pisma ni Božju moć. 30 U budućem životu, nakon uskrsnuća, ljudi se neće niti ženiti niti udavati, nego će biti poput anđela na nebu. 31 A što se uskrsnuća mrtvih tiče, niste li čitali što vam je rekao Bog: 32 ‘Ja sam Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev’?[b]
A Bog nije Bog mrtvih, nego živih.«
33 Kad je narod to čuo, bio je zadivljen njegovim učenjem.
Najvažnija zapovijed
(Mk 12,28-34; Lk 10,25-28)
34 Kad su čuli kako je Isus svojim odgovorom ušutkao saduceje, okupili su se farizeji. 35 Jedan od njih, učitelj Zakona, u namjeri da ga iskuša, upitao je: 36 »Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?«
37 A Isus mu je rekao: »‘Voli Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!’[c] 38 To je prva i najvažnija zapovijed. 39 Zatim je tu druga zapovijed, jednaka prvoj: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga!’[d] 40 Cijeli Zakon i spisi proroka temelje se na ovim dvjema zapovijedima.«
Biblija: suvremeni hrvatski prijevod (SHP) © 2019 Bible League International