14 Život svih nas, ljudskih bića^[a]
    kratak je i pun nevolja.
² Nikne kao cvijet pa uvene,
    bježi kao sjena koja nestaje.
³ Bože, zar u nevažnoga upireš pogled?
    Zar mene izvodiš na sud pred sebe?

⁴ Nitko iz nečistog ne može
    napraviti nešto čisto.
⁵ Čovjekovi su dani izbrojani.
    Odbrojio si mu mjesece
    i postavio granice koje ne može prijeći.
⁶ Stoga, odvrati pogled od njega
    i ostavi ga na miru,
    da se nauživa svoga teškog života.
⁷ Čak i za drvo ima nade:
    ako ga posijeku, opet će niknuti,
    a mladice se mogu namnožiti.
⁸ Može mu korijen ostarjeti u zemlji,
    a panj istrunuti u prašini,
⁹ ali ako osjeti vodu, propupat će,
    i kao biljka može potjerati mladice.
¹⁰ Ali kad čovjek umre, nemoćan je,
    kad smrtnik izdahne, gdje je?
¹¹ Kao što se jezero isuši,
    a rijeka bez izvora nestane,
¹² tako i čovjek legne i ne ustaje.
    Kao što nebesa neće iščeznuti,
ni ljudi se neće probuditi iz smrti.

¹³ O, kad bi me htio sakriti u grob^[b]
    i skloniti me dok tvoj gnjev ne prođe,
    kad bi mi odredio vrijeme da me se sjetiš.
¹⁴ Ako čovjek umre, hoće li opet živjeti?
Čitavo vrijeme svoje vojne službe
    čekat ću dok mi ne dođe zamjena.
¹⁵ Ti bi zvao, a ja bih ti se odazvao.
    Ti bi me poželio jer si me stvorio.
¹⁶ Pazio bi na moje korake,
    ne bi mario za moje grijehe.
¹⁷ Moje prijestupe zapečatio bi u vreći,
    moj bi grijeh prekrio.

¹⁸ Planina se odronjava i mrvi,
    stijena se pomiče sa svog mjesta,
¹⁹ voda ispire kamenje
    a bujice otplavljuju zemlju—
    tako i ti čovjeku uništavaš nadu.
²⁰ Nadjačaš ga jednom zauvijek, i njega nema,
    unakaziš mu lice kad ga pošalješ u smrt.
²¹ Ako mu sinove poštuju, on to ne zna,
    ako ih ponižavaju, ne vidi to.
²² Samo bol svoga tijela osjeća
    i samo sebe oplakuje.«